"Arena"

Opet te prebolijevam.

Zapravo, prebolijevam te svaki put iznova, svaki put kada te ugledam. Kao da se stare rane, probude na zvuk tvog imena i ponovo zapeku pod kožom. Da, sada sam sretna s njim. Voljena sam, mirna sam. Ali i dalje me progoni ono vječno, neumoljivo pitanje: šta bi bilo da je bilo?

Kako je samo tragično i pomalo smiješno prebolijevati nekoga s kim nikada nisi bio, a u mislima si već proživio čitav jedan život. Prebolijevati neostvarenu priču, nedovršenu rečenicu, ljubav koja nikada nije dobila priliku.

Boli me ona noć.

Ona noć, kada smo mogli postati dvoje. Ili barem noć u kojoj si mogao reći da te ne zanimam. Bilo šta. Jednu riječ. Jedan kraj.

Ali nisi.

Umjesto toga, svojim pogledom, svojim osmijehom i tom zbunjujućom reakcijom samo si nahranio moju maštu. Pustio si je da raste poput divlje loze koja se obavija oko srca i steže ga sve jače. Uvukao si mi se pod kožu, među misli, među snove, na ona mjesta gdje razum više nema vlast.

Pa...

Ja sam se, dragi moj, još davno izgubila negdje u tvojim očima. U njihovim nemirnim dubinama koje su skrivale cijele oluje iza prividnog mira. Izgubila sam se među neizgovorenim riječima, među pogledima koji su trajali sekundu predugo i nadama koje su cvjetale tamo gdje nisu smjele.

I još uvijek ne umijem da te pogledam, a da nešto u meni ne zadrhti.

Jer svaki put kada te vidim, srce zaboravi da je prošlo toliko vremena. Sjećanja se razbude kao duhovi, a duša, taj tvrdoglavi dio dijela koji nas čini živima, vrati sve ono što sam pokušala zaboraviti, ponovo otvori vrata koja sam toliko puta zaključavala.

I zato te opet prebolijevam.

Ne zato što te još uvijek volim.

Već zato što nikada nisam saznala kako bi izgledalo da si ti volio mene.