25.1.2006. 17:36

Sjećam se toga dana.Sjećam se Njega.
Ni u ludilu ne bih pomislila da će mi toliko značiti.Da ga nikad neću izbrisati iz sjećanja.I iz srca.
Bio je to običan petak,bar sam tada mislila da će to biti.Nije to bilo ništa ozbiljno,neko vrijeme smo se čuli pa odlučili izaći zajedno.On i ja.
Bio je to moj prvi izlazak sa nekim dečkom.
Možda ću ga najviše i pamtiti po tome,jer je prvi i jedini koji je nešto vidio u meni.
Možda i volio.
Nikad nisam bila tip osobe koja se nekome sviđa,u koju se netko zaljubljuje.Ili voli.
Ali njegove oči nikada neću zaboraviti.Oči koje su me gledale kao da sam nešto najbolje i najljepše na svijetu.I njegove usne,jedine koje sam ljubila,i koje su mi pričale stvari koje nikad ničije nisu.
Petak,25.1.2006.
Kraj gradske knjižnice, u 17:30.Tad smo se trebali naći.Ali nismo.
Kasnila sam.
Sjećam se tog osjećaja dok sam hodala prema dogovorenome mjestu.Znate, onaj osjećaj u stomaku, i drhtanje cijelog tijela,ali ne od hladnoće.Izmjenila sam barem 3 žvake u tih pet minuta hoda.
Tad sam ga ugledala,stajao je tamo u mraku,razdvojenih nogu u širini od pola metra,sa rukama u džepovima.Uvijek bih ga prepoznala po načinu na koji je stajao.
Prišla sam mu sa najvećim osmijehom koji sam imala.
Prva stvar koju mi je rekao: "Kasniš šest minuta."
Uz sitni osmijeh odgovorih: "Jebiga."
Super,pomislih.Prva stvar koju sam izgovorila na svojem prvom spoju je psovka.
Ali njemu nije smetalo.
Poklonio mi je osmijeh zbog kojeg ću toliko puta umiti lice suzama,i proklinjati dan kad sam ga upoznala, i zavoljela.
Hodali smo jedno pored drugog.Onog trenutka kad je svojim prstima prošao kroz moje i čvrsto mi stisnuo ruku, kao da me nikada ne želi pustiti, poželjela sam da tako i bude.
Ali pustio je.
Sve je pustio.