"Bila sam prašina i sjena, ispunjena mržnjom. U vremenu koje nije prolazilo i prostoru koji je uvijek ostajao bijel i i nosio masku nježnosti, gledala sam na sebe kao na mrtvaca. Imala sam svoj kostur, ali ne i vitalnost. Imala sam pravo nadati se, ali prepustila sam se beznađu. Osjećaji su postajali otrov i uskoro sam priželjkivala zaboraviti svoje ime jer je sve ostalo već bilo izgubljeno. Da nije bilo Nicholasa, ne bih te noći izvadila šator. Legla bih na zemlju. Na svjetleću, mokru, tvrdu zemlju i pustila da me hladnoća ogoli i da mi se zvijezde smiju, ali samo one koje još dugo vremena neće pasti. One druge, samoubojice, dijelile bi moje suze i pružale mi ruke. Možda bih tada, prvi put u životu, osjećala da negdje pripadam." Florence, obavijena tugom i srdžbom, bježi iz kraljevstva svoga oca i kreće prema kraljevstvu svoje majke. No najteže putovanje bit će ono u njoj; Florence će ono trulo i prazno pokušati pretvoriti u nešto čisto i blistavo. Florence sanja o polarnim svjetlima. Ova priča zahtijeva dobro poznavanje latinskoga jezika. Šalim se :) U njoj se nalazi nekoliko fraza na latinskom, ali za svaku se prijevod može naći na internetu. Slika na naslovnici nije moja, već je preuzeta s Tumblr-a.
21 parts