Hodam, pokusavam ne misliti. Skrenuti pogled i pronaci novu zanimaciju. Lagan zrak u plucima kao tesko srebro. Svaki novi udisaj, novi pritisak. Lazna maska skriva prave osjecaje. Osmijeh kristalno bijel, a dusa kao mramor crna. Vec odavno izgubio sam sebe. I tako hodam, pokusavam ne misliti. Skrenuti pogled, pronaci novu zanimaciju. Praviti se tup kad nekakvo prokleto drvo. Sta cu? Mozda tako jedino i mogu, kroz prste progledati, kao da ne postoje, sve one bolne oziljke koji sada tvore vjecno neizbrisive uspomene.
More details