Pripovijetka Camao, prvi put objavljena godine 1900. u sarajevskom časopisu Nada kojega je uređivao Kranjčević, uvrštena je u Matoševu zbirku Novo iverje (1900.), koju smo objavili u cijelosti.

s ruskoga preveo Iso Velikanović

Ovo je lektira za sve one koji ne mogu posuditi u knjiznici a moraju procitat

Prijevod: Milan Bogdanović Godine 1839-1841. Mihail J. Ljermontov je napisao svoje uz poeziju najpoznatije djelo i jedini roman, Junak našeg doba (Geroj našego vremeni), smješten u vrijeme Kavkaskih ratova. Nakon Puškinovog Evgenija Onjegina to je jedan od najvažnijih romana kojemu je u središtu "suvišni čovjek", karakterističan za kasniju rusku književnost - osoba koja se ne uklapa, pesimističan, melanholičan, ciničan i nihilistički nastrojen individualac koji izaziva sudbinu do samouništenja, najčešće smrti u dvoboju. (Izraz potječe od Turgenjevljeve novele Dnevnik suvišnog čovjeka.) Roman se sastoji od pet donekle samostalnih novela, kojima je poveznica glavni junak, bolje rečeno bajronovski anti-junak Pečorin. Prvu novelu pripovijeda Pečorinov prijatelj koji je dobio njegov dnevnik nakon Pečorinove smrti, drugu neki putnik, dok su ostale novele dijelovi Pečorinova dnevnika. Autor je složenu strukturu pomno komponirao tako da prvo pripovjedač niže događaje koji će zainteresirati čitatelja, a zatim sam junak Pečorin objašnjava svoje postupke. Junak našeg doba imao je važnu ulogu u razvoju ruske proze, prvi je ruski psihološki roman i najava kasnijeg realizma. Djelo je na glasu i zbog dojmljivih opisa prirode Kavkaza.

Planine ke zdre u sebi pisni pete po pastirih, pripovisti i pritvore junakov i diklic i mnoge ostale stvari složene po Petru Zoraniću Ninjaninu

Idiot je ne samo jedan od najvažnijih romana F. M. Dostojevskoga, nego i jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih romana svjetske književnosti uopće, te preteča suvremenog psihološkog romana. Središnji lik romana je idealan, moralan, dobar i human lik mladog kneza Miškina, "idiota", koji se po povratku iz švicarskog sanatorija, gdje se više godina liječio od epileptičnih napadaja, u Petrograd, zatiče usred iskvarenog, materijalističkog i nemoralnog svijeta i međuljudskih odnosa raznolike galerije likova, kako društvene elite, tako i siromašnog polusvijeta. Jednostavan i istovremeno ingeniozan poput djeteta, Miškin ne poznaje laž i licemjerje, ne razumije i ne cijeni novac, ne snalazi se u složenim proračunatim ljubavnim, bračnim i obiteljskim odnosima, pa njegova dobrota, naivnost i društvena nefunkcionalnost u takvom okružju dovode do katastrofe. Ideja opisivanja sudbine, kako Dostojevski sam kaže, "apsolutno divna čovjeka", rađala se kod autora postepeno. U pismu svojoj nećakinji Dostojevski tijekom stvaranja Idiota piše: "Svi pisci, ne samo naši, nego čak i svi europski, koji se god prihvatio da prikaže apsolutnu divotu - svi su zatajili do jednoga. Taj je zadatak, naime, neizmjerno težak. Divota je ideal, a ideal - ni naš, ni ideal civilizirane Europe - nije još ni približno ostvaren." Svoga Miškina Dostojevski oblikuje najviše po uzoru na Don Quijotea, roman kojega je izuzetno cijenio i kojega se često spominje u romanu, ali i druge slične likove iz europskih književnosti, a u sferi duhovnosti i prema Kristu.

Ovom pripovijetkom, "crticom po istini", August Šenoa po prvi put u hrvatsku književnost uvodi kasnije često obrađivanu temu: tragičnu sudbinu intelektualca seoskog podrijetla, čiji teški životni put završava tragedijom. Glavni junak je pohrvaćeni slovenski jezikoslovac, pripovjedačev prijatelj sa studija iz Praga, Lovro, koji zbog materijalnih i ljubavnih nevolja život završava samoubojstvom. Pripovijetka je objavljena u Viencu 1875. godine i jedno je od prvih Šenoinih djela sa suvremenom tematikom.

Hamlet je tragedija Williama Shakespearea, jedna od njegovih najpoznatijih i najizvođenijih tragedija na pozornicama širom svijeta. Napisana je u periodu između 1600. i ljeta 1602. godine, u drugom razdoblju Shakespearova stvaralaštva. Legenda o Hamletu spominje se već u 9. stoljeću i potječe iz drevnih skandinavskih saga, a zapisao ju danski pjesnik i povjesničar Saxo Gramaticus u 13. stoljeću. Neposrednim izvorom za Saxova Hamleta smatra se nepronađena drama Ur-Hamlet (Pra-Hamlet) engleskog pisca Thomasa Kyda. Sama tragedija komponirana je u 5 činova, a zapisana u obliku prave studije čovjekove prirode, njegova morala i ponašanja. Shakespeare stvara potkraj renesanse, u vrijeme kad se mijenja čovjekov svjetonazor, kada čovjek traži istinu.

Socijalna pripovijetka Vjencoslava Novaka