Prijateljstvo

Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari: Možete li nam ispričati nešto osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja. Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio:država je odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova ne bi mogao imati po kojima bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.

Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari, kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati. Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one isuviše seljačke za takovo nešto kao što su novine.

Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejačko psetance. Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.

No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je srcu priraslo i gotovo. Pseto je postalo kršno, veliko, i kad bih ponekad nešto bio zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši da mi to sam donese. Gledao bi me za trenutak u oči, kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu kazao. Bio je to vrlo pametan pas i pomagao mi je revno čuvati ovce.

Drugi dio odmah
posle ovog :)