„Ja ne samo da sam estetski ugodan za gledat-„-mahao sam rukama u zraku dok sam pokušavao ne razmišljati o znatiželjnim pogledima koji su nas okruživali. Dvorana je odjednom utihnula, a nas dvoje kao da to nismo ni primjetili. „Estetika ružnoće, da tu si u pravu."-prekinula je moje misli bez imalo srama. Zna li ona tko sam ja? Kako može dizati glas na osobu poput mene? Ja sam mnogo iznad cijele ove populacije, i sama činjenica da se osoba poput nje, tako irelevantna, može uputiti u mom smjeru i jednu neumjerenu rečenicu, uzdrmala je moj ego. „To nisi govorila sinoć, srce!"-podsmjehnuo sam se slatko, namignuvši joj jednim okom i ostavljajući dojam pokvarenosti koja dolazi uz moju pojavu. Bio sam ja zgodan, možda i previše zgodan za nju. A nije ni ona bila loša, ali definitivno nije bila moj tip.