12 partes Continúa SF/FANTASY
Ponekad promatram ptice kako lete ovim plavetnilom iznad mene. Mogu raširiti svoja krila i samo nestati. Zavidim im, čine se tako sretne, nitko ih ne pita kamo idu, nitko ih ne nadzire. One jednostavno lete kuda god požele. A plavetnilo, kažu da se zove nebo. Ono ima mnoge boje, danom je plavkasto s pokojim manjim ili većim maglicama koje nazivaju oblaci, a ponekad je čisto. Noću ono spava, pa je crno sa puno svjetlucavih točkica. Često je sretno, njegov osmijeh zovemo sunce, a kad je ljuto onda se glasa gromovima. Jako rijetko nebo plače, ali kad plače svi su sretni zbog toga. No, zašto bi netko bio sretan zbog toga što ono plače? Ne znam. Ali isto tako kažu da uvijek netko mora biti žrtva za kolektivno bolje. Ovdje nebo plače najviše jednom u tri stotine dana. Ali zato ljudske duše plaču svakodnevno, skrivajući se u mraku i u svojim kućama, jer za nas plakanje nije nešto zbog čega će drugi biti sretni. Zbog plakanja možeš čak i biti kažnjen.
Kažu da se to prostranstvo kojem lete ptice zove nebo. Ja ga zovem sloboda. Može raditi što god želi, može plakati kada god to želi i smijati se kada mu se prohtije. Sve vidi i nikad nikog nije izdalo.
