Pogledi, dodiri, a naposljetku i poljupci klizili su po njenu tijelu ne ostavljajući na kraju ništa doli pukih sjećanja kojima su prethodili osjećaji ugode ispremiješani onima krivnje i nelagode. Svaki sljedeći pogled koji su nastavili dijeliti, zbunjenost je u njoj samo potkrepljivao. Ako svoj dan, i danas, završava zamišljajući scenarije osmišljene do zadnjeg detalja vremena provedenog s X-em, zašto je onda ta površna ugoda uopće bila potrebna? Zašto je neprestano žudila za pažnjom koja je toliko hranila njeno nisko samopouzdanje? Biti prosječan. Kako samo otužno zvuči. Utapanje u masi sve je češće oduzimalo njenu ličnost, njenu stvarnost.All Rights Reserved
1 part