Завершенная история, впервые опубликовано нояб. 27, 2016
Roman Vjenceslava Novaka Posljednji Stipančići (1899) za temu ima propadanje jedne senjske patricijske obitelji na početku 19. stoljeća. Tematizira i neravnopravnost spolova, sukob tradicionalnih vrijednosti i morala i novog, liberalnog doba, problem umjetnika i intelektualaca, socijalnu i političku problematiku, te kroz Senj daje široku sliku cijelog hrvatskog društva. Novak primat daje primat psihološkom, unutarnjem, dok mu konvencionalni realistički elementi kao što su fabula, opisi likova, interijera, eksterijera, krajolika, služe prvenstveno socijalnoj i psihološkoj karakterizaciji likova, osobito Lucije Stipančić, "najprodubljenijeg i najsloženijeg ženskog lika čitave hrvatske književnosti 19. stoljeća" (K. Nemec).
Smatra ga se i nagovještajem modernističkog izraza, a kritika ga danas drži najboljim romanom hrvatskog realizma.
Ovom pripovijetkom, "crticom po istini", August Šenoa po prvi put u hrvatsku književnost uvodi kasnije često obrađivanu temu: tragičnu sudbinu intelektualca seoskog podrijetla, čiji teški životni put završava tragedijom.
Glavni junak je pohrvaćeni slovenski jezikoslovac, pripovjedačev prijatelj sa studija iz Praga, Lovro, koji zbog materijalnih i ljubavnih nevolja život završava samoubojstvom.
Pripovijetka je objavljena u Viencu 1875. godine i jedno je od prvih Šenoinih djela sa suvremenom tematikom.