Zovem se Nevena. Imam 19 godina i živim u Beogradu. Završila sam srednju školu za dizajn. Studiram i radim.
Na žalost nisam jedna od onih koji su imali srećan život, jedna sam od onih koji su prerano odrasli.
Odrasla sam u trinaestoj godini života, kada je preminula meni jako važna osoba, moja prva ljubav. I on je bio odista mlad, svega nepunih 17 godina. Bio je zaista lep dečko, visok, svetlo smeđe kose i blistavih zelenih očiju. Zvao se Mateja. Mateja je bio iskrena i dobra osoba, ali je imao podosta tajni, znao je mnogo toga da prećuti, kao što je prećutao neopisive bolove u grudnom košu koji su ga koštali života. Bila sam dete, ali dovoljno zrela, i dovoljno svesna situacije u kojoj sam se našla. Bila sam jaka sve do onih trenutaka kada sam ostajala sama sa sobom i svojim mislima. Tada bih počela da radim stvari koje inače ne radim, slušala bih srceparajuću muziku, plakala bih, histerisala, vrištala na sav glas.. Znam, znam, zvuči klinački i besmisleno, ali stavite se na moje mesto...takođe znam da ne možete. Stariji ljudi govorili su mi : "kada sanjaš osobu koja je preminula, to ti je druga šansa da se oprostiš od nje".
Skoro 4 godine od kako je Mateja preminuo, ja sam ga sanjala konačno...
Odujstajemo lako, ali sta ako nasa dusa ne zeli da odustane od necega cak i nakon traume?
Da li ste spremni da damo i poslednji atom snage da bi ostvarili nesto? Akihiro jeste, ali na koji nacin?