Vinsentovi suncokreti

Kad zaspeš
negdje u svojim riječima,
ukrašću ti stih
kojim pokrivaš zaspale svice u oku
i sakriti ga ispod škripavog praga,
preko kojeg si prelazila na drugu stranu jave
i tamo skupljala pahulje umiruće zime.

Kada otploviš
u bespuća neizrečenog i
usidriš svoje sanjarske lađe,
spustiću im jedra, tkana nitima djevičanske kose
i dopustiti lahoru da ti na bedrima otisne
ostarjelu želju.

Narandža u uglu ispucalog azura
pretvara nam sjenke u izobličene voodoo lutke...

Zato požuri.
Pomiluj tijelo Vremena
rukama punim Sutrašnjice,
od Riječi napravi krov
ispod kojeg će pjevati smijeh,
praznu bocu vina napuni znojem divlje noći
i njime zalij
Vinsentove suncokrete.

Sandra Dž. BAKAJ