Dragi dnevniče📖

1

Dragi dnevniče...
Mislim da ti dugujem stranice ispisane mojim mislima i strahovima kako bi onaj tko ga nađe i pročita mogao uvidjeti kakvim životom živjeh...
Klasični klišej obilježit će i ovaj početak koji glasi;
Dragi čitaoče...onoga dana kada budeš čitao mastilom obojene stranice nemoj pomislit da su omotane crnilom zlih misli i pesimizma. Unatoč tamnim koricama imaj u vidu da je ono što držiš u rukama samo gola istina jednoga čovjeka čiji je život budućnost zamela, i vjerovatno je sada samo sjećanje. Kako nisam siguran u čije će ruke moje skromno djelo doći, nisam zabrinut jer znam da svako biće bez obzira na mentalnu zrelost zna prepoznati iskrenu dušu te odvojiti zlo od dobroga. Sigurno se pitaš zašto sam uopće trošio vrijeme i pisao sve ove riječi? Odgovor je veoma kratak i zove se želja. Nije to tek obična želja poput one kada dijete poželi neku igricu ili novi mobitel u rukama ili novi komad odjeće u ormaru. Ne dragi moj čitaoče, ovo je gorljiva želja poput jakog plamena koja ne tinja nego se samo širi. Želja za dijeljenjem i razmjenom riječi a sve zarad pouke. Ono što ti želim ispričat jeste priču o godinama , godinama u kojima sam živjeo i umro. Kako nisam siguran kad će netko uopće i pronaći ovaj zapis mojih misli i koliko će to biti daleka budućnost, želio sam ljudima predočiti svijet u kojem smo živjeli. Nikad nismo imali više a bili siromašniji. Možda je ovo trebala zapravo i biti prva rečenica koju si trebao pročitati, ali nema veze. Siguran sam da se isto tako pitaš zašto moje stranice nisu otipkane, zašto su ručno napisane kada nam je tehnologija bila u cvatu? Jedini razlog leži u zvuku tipkovnice koja onemogućuje slušanje simfonije vlastitih misli. Tišina je najmanje što im dugujem budući da su one zaslužne za cijeli ovaj dnevnik koji nazivam njihovim domom. Pošteno je da ti kažem ako se ova pohlepa za materijalizmom nastavila i u tvojem stoljeću moraš da znaš da je to prokletstvo koje dovodi do ispraznosti ljudi. Znam jer sam gledao svoje najbliže, svoje prijatelje i poznanike kako ih je ta ista pohlepa za ruku dovodila do ruba na kojem su prevagnuli. Sve smo imali. Stanovnici naše planete živjeli su u slasti proboja nove tehnologije i rastu industrijalizacije. Od novih mobitela , kućanskih aparata do novih automobila. Tehnologija nam je bila naklonjena sve dok nije zarobila ljudski rod koji je postao njenim robom. Svojim olakšicama namamila nas je jedinstveno i zavodljivo, vodila nas lakoćom i elegancijom kroz život  a onda nam je na kraju bacila esenciju u oči i oslijepila nas za cijeli vijek. Misliš li da je ludost ovo što sam napisao? Varaš se dragi čitaoče, ovo je sve samo ne ludost a reći ću ti i zašto. Ovo sada što čitaš bilo je davno, a ovo što ću sada napisati još davnije....