Kruna- ZAVRŠENA

Uvod

Miris bolnice okruživao me pokušavajući se upiti pod kožu, da bude sastavni dio mog bića. Ovo je već peta godina od kako gledam svoje uplakane roditelje preko stakla. Pokušavaju da budu čvrsti ali odaju ih mali, sitni skoro oku nevidljivi drhtaji, te crvene i otečene oči koje mole za malo odmora. Pokušavam da se osmjehnem i ne pokažem bol koja mi  prolazi tijelom, dok ih gledam kako strepe od svake minute koja otkuca uz zvuk aparata koji glasno pišti za svaki  otkucaj. Naslanjaju se jedno na drugo dok otac nježno rukama prolazi po majčinim.

Znam da mi nije preostalo puno vremena, tek nekoliko mjeseci života, bolest je toliko uznapredovala da više nema smisla liječiti, doktori su učinili sve što je u njihovoj moći da mi pomognu. Bol je moja konstanta, nešto što mi govori još uvijek si živa, dišeš, iskoristi to. Kako odustati od sebe, jednostavno se prestati boriti kada je sve što želiš živjeti? Unatoč svoj boli koja prožima tijelo i crpi snagu is svake pore koju imaš? Prestala sam od davno da krivim sebe, roditelje, Boga, i pitam se zašto baš ja? Šta sam skrivila da mi je namijenjena ovakva sudbina?  Jednostavno nije mi suđeno da preživim. Stoga mi se opet u glavi formira pitanje koje mi od zadnjeg razgovora s doktorima ne da mira. Kopka me poput crva koji ne želi da odustane. Želim li kraj dočekati u bolnici? Želim li biti okružena ovim cijevima i pištavim aparatima koji odbrojavaju svaki moj dah do onog posljednjeg, zadnjeg? Ne, ne želim. Potpisala sam papire za otpust iz bolnice, na vlastitu odgovornost, naravno, ni jedan doktor neće pacijenta na samrti otpustiti na svoju odgovornost. Želim da okusim normalan život kao svi ostali barem tih par mjeseci.
Ustala sam na klimave noge dok su cijevi padale i aparati se gasili. Zastala  sam na sekundu upijajući tu tišinu, taj prijeko potreban mir. Polako sam svlačila bolničku piđamu kao da svlačim svoju prošlost, brišem je i stvaram neku novu budućnost.

"Molim te jesi li dobro razmislila? Mila nitko ti neće moći pomoći kada ti bude potrebno. Molim te razmisli još malo." majka je pokušavala zadnjim atomima snage da promijeni moje mišljenje.

"Molim te mama, udovolji mi u ovome, trebam to isto kao što trebam zrak. Ne želim da svoje zadnje dane provedem ovdje. Dozvoli mi da živim, da okusim barem tračak onog što mi je bilo uskraćeno!" nervozno sam prošla rukom po glatkoj glavi, podsjetniku bolesti koja me svakim satom rušila u nepovrat.

" Da želim to više od ičeg majko!"

" Nadam se da znaš što činiš i poduprijet ću tvoju odluku ma koliko da me boli, volim te draga! "

" Hvala! "

Nabacala sam stvari u naprtnjaću te s glavom visoko uzdignutom krenula dugim hodnikom prema izlazu, nadajući se da idem prema nećem boljem dok mi je pamet govorila još malo, samo malo. Ne želim da mislim više na ovo što mi se događa, ne želim da me se svake sekunde podsjeća na stanje. Svijesna sam ga veoma. Šest mjeseca imam da živim punim pluća i prihvaćam tu šansu.
Vrelo ljetno sunce zapljusnulo me na izlasku iz bolnice, stavila sam šiltericu i tamne naočale na glavu te izašla iz ove tamnice ne osvrćući se. Uzdigla sam glavu visoko da osjteim tu toplinu na koži, upijem je poput spužvice. Lagana vrtoglavica upozorila me da moram ići malim koracima, dan po dan. Spustila sam glavu  i pogledala roditelje koji su u tišini čekali, dajući mi priliku da uživam u suncu. Krenula sam dalje prema automobilu te se spustila na udobna meka kožna sjedala, rashlađena unutrašnjost godila je naspram vrućine. Sitne dlačice podigle su mi se po rukama protestirajući na hladan zrak. Sve to osjećati na svojoj koži, svu tu vrućinu pa i hladnoću bilo je osjećati se živom.

"Kod kuće ću se spakirati i odlazim majko, ne želim da me gledate i da me žalite, neću to moći da izdržim. Upravo taj pogled koji mi sada daješ, ne želim da me žališ mama! Ovakava sam kakva sam, ako mi je Bog namijenio ovu sudbinu izdržat ću je, ali sve dok živim želim da to bude po mojim pravilima."

" Kako ćeš sama Aellea? Tko će da ti pomogne kad ti bude loše? Kad bude kraj mila? Ne mogu, to je isto kao da tražiš da ne budem majka! Zašto odlaziš od roditelja kad ti mi možemo koliko toliko pomoći u zadnjim danima! "

" Upravo zbog tog mama, ne želim da gledam ovu tugu u tvojim očima, ne želim da slušam tvoje jecaje u noći kad misliš da te nitko ne čuje!"

" Aellea molim te razmisli još malo! "

" Ovo je moja konačna odluka! "-izgovorila sam tvrdo ne dajući joj prostora za napredak, želim da živim ovih par mjeseci bez brige po zdravlje ili u strahu zbog roditelja.

Zatvorivši vrata kuće za sobom zatvorila sam i jedno staro poglavlje svog života, poglavlje strepnje i boli te se okrenula budućnosti i nadi, krenula sam velikim čvrstim korakom ka nećem novim, nečem nepoznatom.