VRUĆE SRCE VUKA ( Završena)

12.Poglavlje

Ovaj osjećaj pripadanja me oduševljava, Max se svim sila trudi da mi pokaže kako u njemu mogu da vidim brata kojeg nikada nisam imala. Ali ona mala iskrica u mojoj glavi ne da mi da se do kraja opustim znajući da se opasnost krije iza svakog ugla. Ne znam jesam li dobro postupila time što sam ostala? Mah'dinelova ljutnja seže veoma daleko, ne preže ni pred čime. Ostaje nam svega dva dana prije njegovog dolaska. Kako se pripremiti na to da ga vidim, znam da će igrati ulogu zabrinutog brata. On je toliko dvolična i zla osoba. Moram se maknuti od ovih turobnih misli, malo prošetati da udahnem svježeg zraka.

„Max idem u šetnju, malo da razbistrim glavu!"

„Želiš da pođem s tobom?"- upitao je pažljivo.

Boji se još jednog napada, ne mora da mi kaže ali donekle ga i razumijem, bitka je bila žestoka.

„Ne hvala, želim biti malo sama."- izrekla sam ono što sam mislila prebrzo.

„U redu!"- rekao je pokunjeno kao da sam mu oduzela najbolju igračku iz ruku.

„Oprosti, nisam mislila tako, samo trebam malo vremena da budem sama, da posložim svoje misli. Da se dovedem u red."

„Ne moraš da mi se opravdavaš Lilyth. Rekao sam ti i zaista sam to i mislio, obitelj si, vjerujem ti. Samo bojim se napada na tebe. Molim te nemoj se predaleko udaljavati od dvorca za svaki slučaj."

„Bit ću u redu Max, znam se brinuti za sebe!"

Stvarao mi je osjećaj nelagode svom tom brigom za mene, nisam navikla na to. Volim sama brinuti za sebe, da mi nitko ne smeta na tome putu k tome nisam navikla da brinem za nekog, ovaj osjećaj je čudan, stran.

„U redu, prošetaj!"- teška glasa me pustio da odem.

Okrenula sam se i izjurila iz dvorca van na svježi zrak, noć se polako spuštala, vjetar je lagano njihao grane drveća noseći miris proljeća. Udahnula sam duboko želeći napunit pluća što više. Krenula sam okolo dvorca kada su mi za oko zapala tri lika na samom rubu šume. Krenula sam bez razmišljanja u suprotnu stranu od njih, polako stavljajući nogu pred nogu, ne želim i ne mogu da se sada bavim nekim drugim. Iz daljine sam vidjela Stiana, kapetana Maxove straže te još dvojicu muškaraca koji su mi bili zaklonjeni niskim granama drveća. Nije me ni briga tko je s njime i zašto, želim samo svoj mir i tišinu. Misli su mi se razbuktale na sve strane. Kako da zaštitim Maxa i njegovu porodicu od onog što znam da dolazi? Kako da maknem sebe s Mah'dinelovog radara, jednostavno da nestanem kao da me zemlja progutala. Tisuću i jedno pitanje bez odgovora. Moram li zaista Maxu reći cijelu kompletnu istinu ili je bolje da to zadržim za sebe. Sve me polako pritišće, moram smisliti plan brzo, prije nego netko nastrada. Boli me glava od ovolikog razmišljanja a nigdje na obzoru ne nazire se rješenje. Zašto mora ovo biti toliko teško?

Sjela sam na kamen nadomak šume i prepustila se razmišljanju slušajući ptice i sitne životinje koje su bezbrižno živjele svoj život, zvukovima prirode koja je pjevala odu životu. Nisam marila što se već polako spušta noć i što je najednom nastala tišina. Još uvijek sam zaneseno čupkala travku koja me golicala po koži lagano se ljuljajući na vjetru.

„Morala bi se vratiti u dvorac, nije sigurno biti vani po mraku."

Trgla sam se na riječi, uplašio me. Došuljao se nečujno na par koraka do mene.

„Jedino od koga mi prijeti opasnost si ti Casper. Zašto me pratiš? Što želiš?" nisam imala volje da se sada prepirem s njime. Zadnja je osoba koju sam očekivala da će krenuti za mnom ili da mu polažem račune.

„Max nas zove Lilyth, nemoj pridavati sebi previše pažnje. Ne vrti se svijet oko tebe."- namjerno me provocirao.

Ma da, ne vrti se svijet oko mene, nisam to ni pomislila. Bitno da se on vrti oko mene. Ustala sam i promarširala kraj njega kao da ga ni nema. Na lice sam navukla hladnu masku. Te ispod brade suhoparno izjavila.