Prazna unutra a nikako da shvatim da sve prolazi.Nedjelja je glupa kao i svaka druga.Gledam samu sebe u oči i mrzim se.Imam neku potrebu da to radim , osjetim to.Ne znam šta je život ali znam da je čudan , ne znam ko sam ali znam da nešto jesam.Naravno,ponovo cu zakasnit jer sam takva i to sam ja.Ljudi u mom okruženju bi se trebali naviknuti na to.Sve sam ovo ja.Sve što sam bila,jesam i bit ću ali sam ja.Očigledno pohlepa u njenim očima nije još dovoljno narasla da mi prizna to sve a ne da me gleda svojim tamnim očima,spušta pogled i toliko iritantno vrti svojim dosadnim i vrckastim zjenicama baš kao što je i ona sama.Opušteno živimo.Ljudi smo.Kakvu ona potrebu ima za život ako samo traži korist,rijetko uživa.Nema ništa od nje , shvatila sam ja to odavno ali trebalo je vremena da prvo priznam sama sebi a onda nekom drugom svijetu.Ona je prazna,jednom riječju zlo.Mogu tako reći,imam hrabrosti.Zašto da radi jedne osobe moj život postane manje bitan?Zažto nemam hrabrosti i snage da joj to sve kažem i napustim je?Zašto,Bože?Ima li itko odgovor?Zar sam toliko slava da je jednu nebitnu i pohlepnu osobu ne mogu izbaciti iz svoga života.Ali znam samo jedno-ne volim je.Da je volim nešto bi bilo drugačije,ne bih ja ovo sve držala u sebi.Držim u sebi previše.Previše je svega toga što je u meni nešto mora i treba izaći.Kada ću biti spremna na to , ne znam.Kada ću biti spremna na to suočenje ne znam.A bit ću nekad,moram biti.Pita li se itko ko je osoba o kojoj govorim i da li pišem ovo sve u ljutnji ?! Oskudno zlobna i osvetoljubiva podanica zlobnih duša koja me čitavih 6 godina mog školovanja proganja svojim zlom.Upala sam u njenu zamku već u trećem razredu.Upali smo svi.Nismo bili svjesni.Uopšte nisam sa njom posvađnja niti želim da se svađam ali ne želim da joj budem ni prijateljica a kamoli najbolja.Kako to sve plasirati pored svega što mi se događa ?! Ukoliko se netko pita ko je ta zla duša , to je jedna ''prijateljica'' koja je u trećem razredu došla u moju osnovnu školu i svima nama poremetila razvoj ako tako mogu reći , poremetila je moj sistem života.Još uvijek ga poremećuje i čini me lošom osobom.Kako proizać iz svega toga i naći rješenje ?! Toliko mržnje imam prema njoj i ako se nađe u ovome sva sreća pa sam joj ovako plasirala ako se i ovo negdje nađe.Prosto je nikakva osoba.Samo gura svoje prioritete i samo je ona uvijek upravu,uvijek je ona glavna i uvijek je njena riječ posebna i istinita.Ona je normalna,a ja sam luda.Da,jesam luda.I neka sam.Mina,Roxy i ja smo ''kao'' najbolje drugarice.Minu stvarno smatram najboljom drugaricom iako je ona Roxyina podanica i leti za njom ali ona je osoba kojoj stvarno sve mogu reći i sa pravom mogu reći da je volim.Sandry i Eli su više nekako u svom svijetu.Ali one su posebne.Uvijek su i bile.Ne mogu sad to potvrditi tačno jer ih ne znam dugo ali to su dvije duše.One toliko zrače pozitivnom energijom i toliko si neobične i svojstvene,posebne.Tu su za mene u svakom momentu i one znaju da sam ja za njih.
On.Koliko puta sam ponovila da ga još uvijek ima a koliko moji prijatelji sve shvataju kao šalu kao igru.Jeste da, moj život je igra,po njihovom.Ja stvarno ne znam kako,koliko i koga volim ali imam neku potrebu da govorim on i da ga želim i da ga mogu zagrliti,osjetiti.Da li je bitno jel to Edi ili Nelson ili James ili neko sasvim drugi.Njega još uvijek ima i bit će ga.Potreba,neuzvraćena ljubav,čežnja i razočaranje-to je moj ljubavni život.Zašto je svima sve savršeno a meni toliko grozno i nepotpunjeno.Da li me iko ikad volio ali iskreno barem na tren , ikada?Ne.Sve je igra , neka bude eto ali da li mogu uživati i ja , da li i ja mogu osjetit kako me grli,kako me želi,koliko me voli.Ne mogu i nikad neću.Osjetim to,znam to.Svaka ova ljubavna priča ima svoj kraj a kako bi bilo dobro da barem jedan od njih zna da ga volim,da ga želim.On i ja-kako bi to lijepo i savršeno bilo.Zanimljivo ali prosto nemoguće.
