Vile postoje

        Anita se veselila odlasku na selo baki i djedu. Bio je lijep proljetni dan pa ga je Anitina obitelj odlučila provesti u prirodi. Trebao je doći i stric Matej koji je s njom često obilazio livade i šume pomažući joj u prepoznavanju biljaka i kukaca. Koliko god voljela baku i djeda, zamarale su je njihove neprestane priče o vilama koje žive u šumi. Prije je uzbuđeno slušala te priče i jedva čekala otići u šumu u potragu za vilama, ali kad se tata slučajno izlanuo i rekao da vile ne postoje, sve se promijenilo. Više nije išla u šumu tražiti vile već skupljati biljke za herbarij i loviti kukce u staklenke. Već se vidjela u ulozi učiteljice prirode, a nekada je znala maštati kako baš ona otkriva nove vrste biljaka i životinja kao što to rade ljudi u dokumentarcima.

        Čim su stigli, Anita je ugledala strica Mateja, baku i djeda. Odmah je nagovorila strica da s njom ode na livadu jer je bila puna cvijeća, ali nije se nadala da će im se prikrpati i njena mlađa sestra Ivana. Ivana je imala samo četiri godine i nije znala reći slovo „r“ tako da bi „rak“ ispao „lak“, a miješala je i neka druga slova. Anita ju je neprestano ispravljala, ali Ivani je „ružica“ i dalje ostajala „luzica“.

        S olovkom i bilježnicom u ruci Anita je hodala uz strica, a Ivana mu je bila s druge strane i veselo trčkarala tako da su joj kikice poskakivale. Kad su stigli, livada je bila puna cvijeća kako je Anita i očekivala. Šareno cvijeće se izvijalo se iz zelene trave, a kukci su letjeli nad njim. Ptice iz šume su veselo cvrkutale.

        Anita je počela brati cvijeće dok je Ivana trčala po livadi pokušavajući uloviti leptira. Matej je legao na travu i zatvorio oči. Samo bi ponekad pridigao, glavu, da provjeri gdje su njih dvije. Nakon pola sata, Ivani je dosadilo bezuspješno hvatanje leptira prišla je stricu i povukla ga za ruku moleći ga da joj pomogne. On se uz uzdah predao i počeo s Ivanom trčati za leptirima, na što je Anita preokrenula očima, a zatim se vratila proučavanju kitice cvijeća koju je ubrala.

        Kad Matej ni nakon pola sata nije uspio uhvatiti leptira, Ivana je udarila u plač, a on ju je bezuspješno pokušavao utješiti. Na kraju je zamolio Anitu da mu posudi bilježnicu i olovku, pa otišao do Ivane i počeo joj nešto pričati cijelo vrijeme crtajući u bilježnicu. Djevojčica je ubrzo prestala plakati, pa su joj se oči raširile od znatiželje, a osmijeh raširio na licu dok je gledala Matejev crtež.

        Kod kuće je Anita stavljala biljke pod teške enciklopedije kad je Ivana utrčala u sobu vičući:

         – Anita! Anita!

         – Što je?

         – Znaš što?

         – Što?! Reci više!

         – Stlic mi je lekao da male vile voze leptile kao što tata vozi auto.

         – Stric uvijek priča takve priče. Vile ne postoje.

         Ivana se namršti. – Ti mi ne vjeluješ, jel da? Vile postoje! Stlic kaže da one iz cvijeća uzimaju golivo da bi mogle letjeti. Lekao je da je to isto kao kad tata puni golivo auto da bi vozilo.

         – Leptiri nisu strojevi – Anita odvrati važno, sa svih svojih odraslih deset godina.

         – Da mi je stlic uhvatio leptila vidjela bi vilu na njemu. Ali stlic mi je nacltao kako izgledaju. Vidi! Čak mi je i potpisao, vidi!

         Ivana je izvukla bilježnicu i otvorila je na mjestu gdje je bio Matejev crtež.

         Znatiželja nadvlada Anitinu ljutnju, pa uzme bilježnicu i pogleda crtež: leptir na cvijetu, a na leđima mu jaše mala vila i drži uzde, dok leptir siše nektar. Pogledala je prema slovima za koja je Ivana koja nije znala čitati tvrdila da su Matejev potpis. Pisalo je: „Pusti je da sanja.“

        Anita uzdahnule, a onda se okrene prema Ivani koja ju je uzbuđeno promatrala. Osmjehne joj se i kimne.

         – Imaš pravo. Vile postoje.