Ugovorena

Prolog.

Trebala je zrak. Hitno, sada i odmah. U ovom trenutku. Morala se maknuti iz kuće koja je bila uprljana krvlju, lažima i tajnama.
Glavom su joj prolazili zvukovi prigušenih, skrivenih sastanaka, kovanja planova i šaputanja. Kad je zatvorila oči mogla je osjetiti miris crvene tekućine, željeza i ispaljenog oružja.

Željela je pobjeći iz najskuplje tvrđave u okolici Brooklyna za koju se nitko ne bi bunio živjeti u njoj.

No, zlatan kavez je i dalje bio kavez.

Uhodala je u noćni klub, a glasna glazba prodirala je kroz njezine uši, prolazeći sve do bubnjića. Elaine ju uhvati za dlan kako bi se zajedno probile kroz masu znojnih tijela.

Šareni reflektori snažno su se pomicali po zraku svugdje oko njih, a visoki, stakleni kavezi bili su postavljeni na par mjesta, u kojima su prekrasne i dugonoge žene izvijale svoja tijela.

Ponekad je uhvatila samu sebe kako mašta o ovome. O slobodi. O samopouzdanosti koje su žene ispred nje imale. Biti odjeven u prozirnu čipku sa tisuću pari očiju uperenih u tebe.

Elaine joj pruži smeđu tekućinu u staklenoj čaši, a okus ruma udari njezino nepce.

"Moraš se opustiti" - njezina plavokosa prijateljica vikala je iznad glazbe, "zaboravi na sve i uživaj večeras."

Bila je u pravu. Popit će par pića, plesati, zabaviti se i možda biti dovoljno hrabra i poljubiti Petra ako se pojavi.

Ovo je bila njezina noć.

--
Florian nije volio izlaziti. Štoviše, njegov OCD i činjenica da će biti okružen znojem, tekućinama i slinom drugih ljudi, zgrožavala ga je.

No, posao je bio posao i to je uvijek bilo na prvom mjestu.

Otkopčao je svoju kožnu jaknu i prebacio ju preko naslonjača separea za kojim su sjedili. Thomas je naručio još jednu rundu pića za njih i njihove buduće partnere, a on je pogledavao na svoj ručni sat.

"Pizza hut je savršena ideja. Nitko neće posumnjati na išta."

Ružan i pretio muškarac za svoje godine objašnjavao je, a Florian je zurio u njega preko stola. Bavili su se istim poslom. Poznavali iste ljude. Družili se u sličnim društvenim krugovima. Nije shvaćam zbog čega ga je toliko prezirao.

"Tko garantira da zaposlenici neće cinkati? " - prvi puta ove večeri on postavi pitanje, a svi za stolom mu upute pogled.

"To su sve moji ljudi. Plaćamo ih dovoljno za šutnju."

Florian se nasmije i odmahne glavom.

Veoma naivan način vođenja posla. Novac nije bio sve. Vlastita obitelj mogla te je preveslati zbog istog. Jedini način zadržavanja nečije lojalnosti, po Florianovom razmišljanju, bio je strah.

"Tko garantira da nečemo imati mjesečne inspekcije? Restorani ih imaju i češće."

Niall koji je sjedio rame uz rame s Florianom upita i otpije gutljaj viskija.

"Ne, ne" - muškarac podigne ruke u zrak i osmješi se ponosno,"imam lika u policiji. Znamo sve što se događa na vrijeme."

Florianu je bilo dosadno. Ovo je bila samo mala riba koju su ovaj tjedan upecali. Toliko mala da kada bi posao propao, ne bi gotovo ništa izgubili time.

Zurio je svugdje i razmišljao što će raditi kad se vrati kući. Ili koga će raditi.

Kako je dio u kojem su oni sjedili bio odvojen duplim staklom, on je imao pogled na sve, a nitko na njega.
Stoga, kad je u trenutku njegovog zapažanja ugledao Petra i njegovu facu, večer mu je postala bolja.

Dugovao mu je i dugovao mu je opako. Osveta je slatka i najbolje servirana hladna.

Mrzio je njegovo ponosno lice i samouvjeren smiješak koji je čitavo vrijeme nosio na licu.

Trebao bi se skrivati. Trebao bi bježati i strahovati. A ne sasvim sigurno hodati po noćnim klubovima i ljubiti jeftine brinete.

Kad mu je Florian proučio izraz lica i oči koje je jasno mogao vidjeti, sve je shvatio. Kako je gledao tu djevojku i kako ju je zaštitnički grlio.

Petar je zaljubljen.

A Florian je u toj sekundi odlučio kakva će njegova osveta biti.

"Saznaj tko je ono tamo." - ispljune Niallu na uho, a onda očima signalira prema brineti koja je držala Petra za ruku.

Niall se nasmije i podigne svoju čašu u zrak kako bi nazdravili.

Tim potezom, Florian Ricci, promijenio je život nekoliko ljudi, bez da je bio svjesan kolateralne štete koju će proizvesti.