Ljubav iz djetinjstva nikada nije prestala. Iako je otišao iz zemlje, pa iako je dosta stariji od nje Goran Jakovljević oduvijek je bio Tajanina najveća ljubav. Daleko od očiju, daleko od srca kod nje nije imalo to značenje. Za njenu ljubav nema dov...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Što se ovo dogodilo? Kako je do ovoga došlo? Jesam li u snu prizvala ovoliku traumu i baš se taj san od svih odlučio ostvariti? Ne mogu vjerovati svojim očima, ni ušima, ni rukama koje upravo peru šalicu iz koje je popio kavu koju je sam skuhao za sebe i mene. Otvorila sam oči i ugledala njega pored sebe. Ljudi moji pa je li to moguće što bi rekao Milojko Pantić?! U istom, to jest njegovom krevetu on i ja skupa. Kako sam samo glupa bila pobogu, koliko sam se šokirala i izgubila. Mislim, znala sam da će doći, ali nisam se nadala da će to biti na ovakav način. Mislila sam doći će čovjek, lijepo na vrata: - Dobar dan, dobar dan! - kad ono: - Dobro jutro!- čovjek mi u krevetu. Čovjek kojeg volim onom tihom, tajnom ljubavi toliko dugo; kojeg oduvijek želim, a znam da nikada neću imati. Prvi kontakt i prvi pravi susret dogodio se baš ovako i bacio me u neko stanje koje ne raspoznajem.
Operem do kraja, spremim, počistim, pogledam što bih mogla za ručak napraviti, pa izvadim smrznute lignje i onaj kao pekarski krumpir. Što ću natrpala sam zamrzivač nema nikuda dok si u izolaciji, a mamu neću da opterećujem da kuha i za mene, mogu ja preživjeti deset dana bez problema.
- A, u tri materine! - opsujem kada se sjetim da ću kuhati i za njega, da više nisam ovdje sama. Kuhat ću za njega!? Ajme meni, ajme meni. Uzjebem se kao kvočka lijevo-desno po kuhinji. - Joj Bože pomozi mi da se ne obrukam! - obučem jaknu, pa iziđem van, u dvorište. Hladno je kraj je jedanaestog mjeseca, ali ne smeta mi bolje da sam vani, malo glavu, a i tijelo da ohladim. Uspalila sam se totalno.
Ne znam ni koliko sam sjedila vani, razabirala u glavi javu i san i što i kako dalje, ali mi jednog trena padne pogled na ručni sat i vidim da je podne za pola sata.
- O, muko moja! - skočim sa klupe kao da me netko ubo u dupe. Uđem unutra, skinem jaknu, malo se upristojim pa odem u sobu. Ostanem samo tako buljeći u to predivno stvorenje o kojem maštam godinama, čiji lik tražim u svima drugima. Brada mu je duga i gusta, pokrila mu je lijepo lice, ali stoji mu savršeno, odgovara njegovim godinama i toliko je prokleto seksi i lijep da crkavam ovdje upravo. Lagano priđem krevetu i drmnem ga.
- Gorane? - ništa - Gorane hajde ustani uskoro će podne. - ni ne snađem se njegova me ruka povuče i padnem preko njega u krevet. Kompletno me preturio i stegnuo tim svojim kladama od ruku disati ne mogu. - Gorane pobogu što to radiš čovječe?! - on kao da se trgne, pa sam sebe iznenadi ovim prizorom.
- Au, što se to ovdje dogodilo?- pita, pa me pusti, jedva se nekako povratim. - Oprosti, jesam te povrijedio?
- Ne. Samo si me savio kao perecu jebote! Zašto si to uradio, što te spopalo?
- Oprosti, sanjao sam da su me napali na ulici. Kad sam osjetio da me netko dira, odreagirao sam kroz san. Žao mi je - kaže pa me pogleda i nasmiješi se.- Zapravo, nije mi žao što držim ovakvu ljepotu u rukama da se razumijemo...
- Budalo! Pusti me - iskobeljam se nekako pa krenem van iz sobe. - Spremila sam ti stvari za Jasu. Bolje se spremi i idi. - upadnem u kupaonu, zaključam vrata pa se spužem niz ista.
