Fera

Prolog

Prije 14 godina

"Tata, a kuda to idemo?" pitala sam svog oca kada me na silu izveo iz škole u kojoj nisam bila ni dva dana.

"Doma, ja ću te naučiti svemu što trebaš znati." odgovorio mi je drsko po prvi put u životu.

"Ali mama je rekla da ću u školi steći nove prijatelje i naučiti računati i čitati." pokazala sam mu svoju bilježnicu na kojoj su bila slova i na dnu stranice napisano "Bravo! :)".

Naglo se okreno prema meni i spustio na moju razinu. "Prijatelji ti nikad neće biti potrebni u životu. Sve što ti mogu napraviti je iskoristit te i prevarit. Ne smiješ nikome vjerovat i nikome pokazivat svoje osjećaje i namjere jer će ih tako ljudi moć iskoristit za svoju dobrobit." onda je pogledao prema bilježnici "A ovo te i ja mogu naučiti. Svaki debil zna čitati i pisati." otrguno mi je bilježnicu iz ruke i razderao ju predamnom. Ustao se i krenuo prema autu.

Jedino što je ostalo je bio mali dio papirića na kojemu je pisalo ono 'Bravo!' i smajlić koji se nalazio pored.

Prije nego što je tata primijetio da zaostajem za njim, pokupila sam papirić i spremila ga u džep.

Sjela sam na stražnje sjedalo i zavezala se.

"Od danas počinju nova pravila. Više nema lagodnog života koji si dosad živjela. Pouzdam se u tebe da ćeš ispuniti moja očekivanja." rekao mi je kako smo se vozili gradom.

Pozorno sam slušala koje su to novosti koje ulaze u moj život i pamtila kako bi ih što bolje ispunila.

Jedina stvar koja mi je tada bila u mislima je kako ću napravit tatu ponosim.

Kako su godine prolazile, shvatila sam da je cijelo moje djetinjstvo bilo laž. Mama i tata su pokazali svoje pravo lice. Više im mi nismo bili na prvom mjestu nego mafija, za koju sam saznala da je tata voditelj iste.

Tata se cijelo vrijeme nalazio u svom uredu ili na sastancima ili putujući, dok je mama prestala brinuti o nama i to ostavila sluškinji, a ona putovala po svijetu.

Od onog dana kad me tata izvukao iz škole počela sam trenirati sa svojim starijim bratom Lavom. Lav je bio jedina osoba koja je bila dobra prema meni i kojoj sam zapravo mogla vjerovati da kad mi kaže da me neće udarit, onda me stvarno neće udarit.

Naučila sam se boriti sa i bez oružja, slabe točke koje treba pogoditi da čovjek pati.

Sa 8 godina sam ubila prvog čovjeka. Nisam znala ni tko je ni što je, samo da trebam okinuti pištolj da bi tata bio ponosan na mene.

Kako sam bila sve starija, više stvari se očekivalo od mene. Naučila sam nove jezike, nove načine ubijanja, kemijsko i biološko oružje.

No kad sam shvatila da tata nikad neće biti dovoljno ponosan, prestala sam se truditi zbog njega i počela truditi zbog sebe. Da budem što bolja verzija osobe koju je on stvorio.

Trenirala sam više, dulje i opreznije. Udarala jače i brže. Ciljala oštrije i pamtila bolje, dok nisam postala ono što sam danas.

🔸Pozdrav svima, ovo je moja nova priča i nadam se da će vam se svidjeti.

Ly, D. 🔸