Nitko poput tebe

VEČERA KOD MERANTEOVIH

Mislav je izgubio snagu da se više ičemu nada. Sve je ove godine usmjerio svu svoju volju u to da pronađe Elenu, ali nikada nije pomišljao kako će ga ona odbiti i da će sve proći bez ikakve borbe.

Mislio je da ju poznaje i da će se svađati sve dok jednom ljubav ne pobijedi. Dosad je uvijek pobijedila. Ali nakon razgovora s Elenom, bilo mu je jasno da je sam u svojoj vatri. Ona je odavno prestala gorjeti za njega. 

Sada je bio tamo gdje mu je bilo mjesto- u vječnoj vatri pakla u koji se sam spremio. Morao je odsada živjeti život u kojemu će ona živjeti i disati pored njega svaki dan, ali ga neće voljeti. ON će čeznuti za njom i o tome neće smjeti pisnuti nikome. Ipak, bilo je bolje tako nego da je negdje drugdje, negdje daleko. Barem je bila tu kod njega s njihovom kćeri. 

Jedino što ga je spriječilo da se nalije je Anja. Anja je strpljivo čekala da izađe iz Elenine sobe i kao da je znala što se tamo dogodilo, pojurila u spas njegove duše.

Bila je toliko poput svoje majke dok se sva vrckava vrtila po sobi i pitala ga milijun pitanja. Mala plava, čupava glava stalno se naginjala u stranu u razmišljanju, a tamne oči sjajile su dok se smijala. Bila je toliko nevina i slatka i neiskvarena da je osjećao kako mu zacjeljuje ranjenu dušu.

Stalno ga je grlila, a on je bio poput nekog blesavog starca i stalno ju je štipao za obraze.

-Daj tata prestani, pa nemam više tri godine..- kolutala je očima i udarala ga po prstima.

-Jesi li joj rekao?- pitala ga je napokon. Smrknuo se , a sjećanje na razgovor s Elenom opet mu je slomilo srce.

-Misliš da je volim? Da vas obje volim i da želim da budemo zauvijek skupa?- pitao je kao da sam nevjeruje u to što govori.

Anja ga je primila za lice i dva para tamnih očiju sudarila su se u svojoj tvrdoglavosti.

-Upravo to tata! Jesi li joj rekao i što ćeš sada kada je rekla ne?- pitala je mreškajući nosić i sa malim brijegom među obrvama.

-Što ću sada Anjice... Što ću kad sam krivo postupao... Nanio sam tvojoj mami puno boli i..- pokušao je zaobići temu.

-Znam ja to dobro! Ja sam bila tamo dok je plakala skrivajući se u ormarima po spremištima za metle i kupaonicama. Pitam te što ćeš napraviti sada? Voliš li ti mamu još ? Jesi li spreman stvarno da sada budemo svi zajedno?- napadala ga je sada pomalo agresivno.

-Žao mi je Anjica, ali Elena mene više ne voli... Kako bi i mogla nakon svega.. Ja sam spreman biti zauvijek tu Anjice. Slijedit ću vas kuda god da krenete. Ja ne mogu više nijedan dana provesti razdvojen od tebe... Od nje...- priznao je tiho, izmučen i tužan.

Otpuhnula je i zakolutala očima, a onda uadrila petom od pod u frustraciji.

-Pa vas ste dvoje nemogući! Slušaj, reći ću ti nešto ako obećaš da je to tajna i da nećeš reći mami kako sam ti je rekla. Okej?- pitala je, a Mislav je zurio u nju kimajući glavom.

- Ona zatobom još pati. Uvijek sluša te neke tužne pjesme i onda plače. Zatvori se u sobu pa pregledava neku svoju kutiju sa uspomenama. - govorila je tiho i tužno ga promatrala.

-Onda kad sam saznala da mi Saša nije tata jer... Pa ono zbrojila sam dva i dva iako sam bila tek klinka, mama mi je ispričala sve. Jako je plakala, ali je nikada nisam vivjdela tako zanesenu dok je pričala o prošlosti. Bila je toliko stvarna i meni bliska.. Ne kao mama nego kao prijateljica. Opisala te kao dobru osobu koja stalno donosi loše odluke. Obećala je da će me odvesti k tebi kad napunim osamnaest godina jer se bojala da ne zatražiš skrbništvo ili dijeljeno skrbništvo. Uglavnom pristala sam i zbog Saše. Ja njega volim iako on nije moj pravi tata... Ja sam uvijek osjećala da mi fali dio u prsima i sada kada si ti tu ja sam potpuna.. Molim te nemoj odustati od mame jer znam da te voli i molim te nemoj više donositi krive odluke...- rekla mu je poptuno ozbiljna i odjednom se činila kao stara duša u tijelu djevojčice.