Da ti Bog. I ne daj Bože da ti to da, ali nekima kao kušnju ovodunjalučku da; bolest, neimaštinu, smrt, bol, slabost, iskušenja. Da ti, a ti ne možeš učiniti ništa, izuzev za bolest tražiti lijek, izuzev za neimaštinu tražiti posla, izuzev za smrt i bol i slabost - doviti.
I onda saburiti. To možeš i neka se sruše i strovale sve Zvijezde svoda nebeskog na moja pleća, kad kažem da bi iste bile lakše od kušnji pomenutih, jer da kažem da sam sigurna, ne mogu i nisam, ali zaista samouvjereno nagađam da bila bih u pravu.
No, to je sabur. Kad plačeš, a šutiš. Suziš, očiju suhih. Vrištiš dušom, kidaš se i zoveš Ga, da ti Da snage, jer Njega radi se i držiš, dostojanstveno. I nećemo reći ništa sem ono čim bi On bio zadovoljan.
I tad osjetiš u nekom momentu da je On tu, da će olakšanje neminovno doći.
I hvala Ti, beskrajno Ti hvala, jer dao si nam riječ da ćeš se odazvati dovama našim. I u to ni na tren ne sumnjam, Svevišnji. Mudri. Pravedni. Iskreni.
Gospodaru.
A onda, da ti život... Najčešće ljude. Da te sputavaju, da te maltretiraju, da te osuđuju, da te ponižavaju, da te ugnjetavaju. Muče. Muče i uživaju u tome. Da ti ih život... Jer, koliko god bježala od klišea, život nimalo nije fer. I znaš, doći će ti mnogi tad i reći tu čuvenu riječ: sabur.
Ne osuđujem ih. Hajde zastani na tren i potrudi se dati nekome savjet koji seže nešto dublje od tek par riječi kojima bi zadovoljan bio On.
Kaži : "Na hajr i na dobro."
Kaži : "Dovit ću za tebe."
Kaži : "Molim Allaha da ti olakša."
Kaži : "Ako ti mogu kako pomoći, tu sam."
Kaži bilo šta na ovom svijetu, o čovječe, ako me voliš, ali samo te molim... Nemoj mi o saburu.
Jer, da nešto razjasnimo. Sabur je nešto što je On dao s razlogom. Međutim, što je od Boga, to s Bogom i riješi. No, što je od ljudi, to moraš i s njima.
Pa kad naiđeš na budale, a Bože me prosti, koliko ih ima, tad prstima kopaj i rovi i krvavo se bori da stvoriš put, tunel, izlaz... I bježi. Glavom bez obzira ako treba, ali bježi. Ondje gdje trebaš da budeš, nikad se nećeš osjećati suprotno. Ako se pak osjetiš, onda znaj da si već knap s vremenom i da ti je to zadnja šansa za bijeg. Zato ti kažem, bježi.
Ne ostaje ko ima sabura. Ostaje ko je blesav.
Jer, Boga mi, za bolest tražiš lijeka, pa saburiš. Za neimaštinu posla, pa saburiš. Za smrt, dovu pa saburiš. A za bijeg, stojiš i saburiš?
Ne ide tako. Ne ide, tako mi Allaha.
Gdje nema boljitka, gdje nema nade za boljitak, tu ti mjesto nije i tu nemoj biti.
Principi su zanimljiva stvar. Nema tog koji te u životu nije pogledao u oči i rekao ti: "Eh, evo mene, sad da te vidim". Stisnut će te u šaku svaki do jednog, u to ne sumnjaj. Jer svako "ne bih nikad" bez sumnje potraži svog obećavatelja. Otkad je vijeka, tako je. I u to se On zakleo. Međutim, sve što se desi jednom, ne mora nikad više. Što se desi dvaput, desit će se i treći put sigurno. I zato, ne budi previše od principa, ali kad se poruše po jednom, ne dozvoli im da se ruše dvaput!
Ovo nije knjiga o životnim putevima, niti sam ja motivacioni govornik. Ovo je knjiga koja će za svjedok biti svemu onom što je usađeno u narod nauštrb vjere koju mnogi čestito ni ne poznaju, ali joj kaleme sve i jedan lapsus mentaliteta koji pripadnika te vjere. Ovo je knjiga koja će podvući za svagda granicu između Islama i Bošnjaka, Sandžaklije, Egipćana, Alžirca ili bilo koje dalje skupine naroda.
A ja sam počela od sabura. Baš od sabura. Jer to mi je najveća mana. Jer s njim najviše bitki bijem. Jer nije mi imao ko reći sve ono što reći ću ja ovom knjigom vama.
Molim Allaha da me pomogne da prenesem svoju poruku na što ispravniji način, da dotakne srca potrebitih na pravi način i da pomogne, koliko to jedna knjiga može, svakom ko izdvoji vremena da je pročita.
Molim Allaha da najzad shvatimo koliko je Islam savršen. Neupitno savršen. Ali mi, o Bože uputi nas, što se muslimanima zovemo, tome nismo ni najmanje blizu.
