Pogrešan brak.

Prolog

"Luna, želim da upoznaš mog dečka", rekla je moja sestra blizanka Aurora dok me je izvlačila van iz našeg stana.

Kosa mi se digla na glavi kad je iz auta izašao visoki muškarac. Ostala sam bez riječi zbog njegove čiste vreline, previše fascinirana čovjekom koji je hodao prema nama. Toliko ljepote i muškosti odavno ne viđoh.
Zagrlio je Auroru, ona mu je uzvratila.
Ne znam zašto, ali činilo se kao da je Aurora forsirala svoje postupke.
Kao da je neka sila tjerala da bude s njim protiv svoje volje. No nisam tome previše davala znaćaj, jer su izgledali sretno zajedno.

"Luna, želim da upoznaš Dylana Cadena, mog dečka."

"Bok." Nasmiješio se.

Pružio mi je ruku, ali nisam se mogla natjerati da je prihvatim, previše opčinjena njegovim očima boje najplavljeg okeana, nisam mogla odvojiti pogled od njegova lica. Kad su mu se obrve skupile zbog mog pretjeranog zurenja, naravno, shvatio je, zateturala sam natrag u stvarnost i žurno stavila svoju hladnu ruku u njegovu veliku, toplu. Mušku.

U mislima sebi opalim šamar, jer to je dečko moje sestre pobogu.
Nadam se samo da nije shvatila kako sam ga gledala.

"Luna." promrmljala sam bez daha. Njegov snažan stisak ruke poslao je trnce uz moju kralježnicu i kroz moje tijelo.
Jedva sam se dozvala, a da to Aurora ne primjeti.

"Veronika je bila u pravu. Identične ste." Njegov smijeh bio je glazba za moje uši.
Slika i prilika svih osmijeha do sada, koji su mi bili upučeni.
A ni jedan nije uspio probuditi ono nešto u meni kao ovaj njegov..

"Ovaj, da." Stidljivo sam se nasmiješila, a obrazi su mi se zagrijali.
Osjećala sam takvu vrelinu u obrazima da sam se mogla kladiti da izgledam kao Veronikina crvena majica.

Veronicu sam zvala Aurora.'
Imena su nam započinjala s tim imenom; Ja sam bila Veronica Luna, a moja blizanka bila je Veronica Aurora. To je bilo ime naše majke, ali je nikad nismo upoznali jer je umrla rađajući nas.

"Žao mi je. Moj let je kasnio.
Nisam uspjela stići na vaše vjenčanje." Cupkala sma nervozno u mjestu.

"Ništa strašno." Vidim joj na licu da i nije baš razočarana. Što mi je postalo sumnjivo.
Jer ona i ja nismo mogle dana jedna bez druge. A ne vjerujem da bi ona bez mene provela svoj najvažniji dan.

Ugrizla sam se za donju usnu.

"Oprosti."

"N-ne, Luna. Ja-ja sam ta koja bi ti se trebala ispričati." Glas joj je drhtao.

"Ha? Zašto? Je li se nešto dogodilo?"

"N-ništa. U redu. Samo budite oprezni."

"Č-čekaj-"

- Bok, Luna - rekla je gotovo šapatom i otrčala.

"Hej čekaj!"
Nije se osvrtala.
Zvala sam je nekoliko puta, ali nije odgovarala na moje pozive.

Kad se Aurora doboljno udaljila,okrenem se prema ovom savršenom muskarcu.

" Zašto je rekla da budemo oprezni,ti znaš.?"

" Ja ništa ne znam.
Vjenčali smo se i onda odjednom se promjenila. Ne znam zašto.

Povjerovala sam mu.

Nakon našeg razgovora uputila sam se na aerodrom.
Željela sam da se što prije odmaknem od ovog muškarca i vratim se kući u Amsterdam.
Tamo sam živjela sa ocem koji baš i nije mio prema meni nakon majčine smrti.
Misli da sam ja kriva za njenu smrt, jer je umrla dok me je rađala.
Skoro svaki dan mi daje do znanja da sam kriva.
Trpim, jer moram, iako bih željela da odem od njega u napustim tu kuću u kojoj sam odrasla, ali nemam gdje.
Jedinu utjehu sam do sada pronalazila u svojoj sestri dok se nije udala.
Sada više nemam nikog.