ARTEMIDA

Prolog

Tmurni kišni dani nikada neće prestati ovdje u Londonu. Kapljice kiše lagano su klizile niz prozorska stalka dok sam se vozila do bake u Manchester. Zimski praznici nisu ništa naspram onoga koji bude oko proljeća. Tada to bude kao da si došao u grad vječite kiše. Dobro bi mi došao odmor u Manchesteru.

Čula sam mnogo stvari o tome. Tuga koju sam doživjela je bila jedna od najgorih. Gora čak i od jedinice. Imala sam strašnu fobiju od auta pune dvije godine. Istina je da mi je otac poginuo. Bila sam u tom autu i ja. Bezbrižno smo se vraćali kući nakon kupovine. I onda bum ! Kamion pun staklenih boca udario je u nas. Ostao bi i on živ da mi remen nije zaglavio. U očaju da me spasi dao je život za mene. Moja majka nije znala kako da me izvuče iz depresije koja vlada. Potjerala me da živim u Manchester kako bih se maknula od Londona i tog groznog sjećanja koje je preplavilo moj um i srce. I dan danas još imam ožiljak na ruci. Polumjesec koji sam zadobila kada sam izlazila iz auta. Hrpa stalka je bila svuda po asfaltu. Auto je bilo okrenuto na leđa. U ležećem položaju sam se jedva izvukla i spasila živu glavu.

I sada dvije godine kasnije.

Parkiramo se mama i ja na kolnom prilazu bakine kuće. Baka Marge je uvijek bila vesela starica. Čak i usred ranog proljeća ona je vani sadila ruže. I moje omiljene, bijele.

'' Valerie ajde odnesi kofere iz gepeka u svoju sobu'', mama kao kakav narednik. Zakolutala sam očima i poslušala ju.

Bakina kuća je kuća u viktorijanskom stilu iz 1950.-ih godina.

Dobila sam najveću sobu sa balkonom. Pogled je bio na vrt.

Ako sam išta voljela to je onda sigurno bakin vrt.

Osmijeh koji mi ozari lice ne može biti veći nego kada udahnem taj čisti ružin miris.

No nešto u vezi ove stare kuće me uvijek čudilo. Kao klinka bojala sam se mraka ili bih se plašila da čudovište ne bi izašlo iz ormara. No što sam starija bojala sam se duhova. Kao da ova kuća ima jako čudnu prošlost. Istraživala sam da je nekoć davno, 1920.-ih prošlog stoljeća ovdje živjela obitelj Willkins.

Bračni par i troje djece. 

Jednoga jutra pronađeni su masakrirani u spavaćim sobama.

Priča se da je to napravio jedan psihopat koji je kasnije odveden u mentalnu bolnicu.

Baka mi je stalno govorila da su to bablje priče i da se ne bojim.

No sve me jako plašilo i imala sam osjećaj da je ono najstarije dijete, petnaestogodišnja Anna koja je bila u mojoj sobi, da ona mene promatra. Često bi se iz čista mira vrata zalupila ili bi zavjese počele ne kontrolirano lebdjeti.

Osjećaj nelagode bi prošao mojim tijelom.

Čak sam i pronašla jednu staru knjigu. O Grčkoj mitologiji.

Za oko mi je zapala Artemida. Božica Mjeseca.

Ima isti znak kao ja ožiljak.

Sve što sam pročitala u vezi nje mi je bilo sumnjivo. Napadala bi u normalnim slučajevima kao nesreća, umorstvo ili nešto treće...

Odabrani ili Odabrana bi zauvijek nosila prokletstvo Artemide.

Nesretne Božice koja je prošla kroz najveću patnju.

Saznala sam da se ona poveže sa jednom kućom i muči ukućane kako bi svoj bijes i tugu prebacila na nešto drugo.

Kako sve više istražujem i čitam tako se moje sumnje obistinjavaju to je ova kuća.