ARTEMIDA

Poglavlje 1.

Unatoč hladnom proljetnom zraku ipak sam otvorila vrata balkona. Svu tu depresiju i brigu moram odbaciti barem na pet minuta inače će mi se glava rasprsnuti. Ovaj blagi povjetarac mi je godio.
Zatvorila sam oči i prepustila se. Rukama sam se naslonila na balkonsku ogradu.
Život ti neće biti hakuna matata. Pa zašto ga ne bi takvim učinila barem na kratko ?
Trznula sam se kada sam čula lupanje ladice. Opet je tu ta Annina prisutnost.
Pažljivo sam zakoračila natrag u sobu. Hodala sam tako polako da ni ovi podovi nisu škripali pod mojim nogama. Ruku sam ispružila prema ladici te ju blago otvorila.
Ništa osim hrpe papira i školskih eseja. Dubok osam uzdahnula te sam sjela na krevet. Sve je bilo ispunjeno slikama mene i mojih prijateljica. Crvene stare tapete izgledale su kao da ako ih pipneš da će pasti u milijun komadića. Krevet, unatoč tome što je ogroman, bio je star. Imala sam osjećaj da ću se ujutro probuditi na podu. Veliki ormar je jedino što je izgledalo stabilno. Hrastovina, veliki crni ormar izrezbaren vijugama i nekom poezijom. Još nisam raspakirala svoje kovčege. Bili su ostavljeni u kutu moje sobe. Sada sam najradije željela otići do malenog jezera tik uz bakin vrt. Tamo sam imala ogromno stablo na koje je moj tata objesio ljuljačku kada sam bila još mala djevojčica.
Obožavala sam biti tamo. Čak i više nego dovoljno. Sama bez ikakvih smetnji ili zvukova automobila.
Sjedila bih satima na ljuljački i puštala vjetru da mi mrsi kosu. Išla sam natrag u kuću samo kada bih trebala spavati i jesti. Baka se šalila da ću se udati za tu ljuljačku ako tako nastavim. Uvijek je imala smisla za humor. Marge, jedina koja me uspije nasmijati. Za vrijeme zimskih dana sjedile bismo zajedno uz kamin i pričala bi mi o kući, o duhovima i kojekakvim tajnim prolazima.
Zato sam pokazala zanimanje za duhove i istraživanje. Sve što ti bake pričaju može se činiti istinito kao kad ti daju sliku tvojeg oca kada je bio dijete. Bake su jedine osobe koje će te uvijek dočekati sa osmijehom na licu i sam pladnjem punim kolača kojih god si najviše volio.

'' Valerie siđi dolje, večera ! '' , moja majka je viknula te sam brzo sišla stepenicama. Nasmijala sam se jer me prijekorno gledala nakon što sam žurno sišla niz stepenice.

'' Pazi da nešto ne bi slomila. '' ona je uvijek takva, ako i najmanji šum napravim ona se već uspaniči i pita me jesam li nešto slomila. Ta žena se previše bine o meni od kada je otac poginuo. Drži me kao kap na dlanu. Kao da moram biti izolirana od svijeta. No iako se skrivam od tuge, moram savladati svoje strahove, a definitivno moram istražiti ovu kuću do temelja.
Baka je već postavila stol i jelo. Ona nikada ne gubi vrijeme.
Sjele smo za stol. Malo sam promatrala slike na zidovima. Nisam ih prije uočila,a ovdje sam bila često do prije očeve smrti.

'' sviđaju ti se ? Dala sam jednom dečku da ih nacrta, jako je talentiran '' rekla je baka kada me uhvatila kako promatram slike.

'' Stvarno ? '' nisam znala da ima neki dečko u ovom naselju.

'' Da, zove se Louis. Doselio se sa svojom majkom i sestrom prije par tjedana u kuću starog Willa.''
Kimnula sam glavom te nastavila s jelom.

'' Znaš ta njegova sestra Jenna je tvojih godina, on je samo godinu stariji. Upoznaj ih, možda ti se svide, idem tamo kako bi pomogla njihovoj majci sa vrtom, dobra je žena,ali jako nespretna, zašto i ti ne bi pošla ? '' upitala me baka,a ja sam pogledala u majku.

'' idi Valerie, ionako mi treba malo vremena nasamo kako bih sve raspakirala. '' Nasmiješila se.
'' Dobro onda sam s tobom Marge '' nikada ju nisam zvala bakom. Nekako mi je to čudno zvučalo.

'' Valerie kako se to obraćaš baki ? '' A eto moja majka to nije voljela.

'' Ma pusti ju Rose, neka me zove Marge, tako se ne osjećam toliko staro. '' namignula mi je te sam se nasmiješila. Ubrzo sam završila sam jelom te sam otišla u svoju sobu da se raspakiram.

Odjeću sam spremila u ormar,a donje rublje u ladice. Knjige sam stavila na police, a šminku sam stavila kod zrcala. To je zrcalo bilo ogromno. Kada bih ostala sama u kući obukla bih mamine štikle i haljinu, stavila bih crveni karmin i šetala bih tako po sobi. Nasmijala sam se na tu pomisao. Bila sam još mala i luda. Sada sam dvadesetogodišnjakinja koja je sve samo ne zabavna i luda.
Uvijek sam bila ona nježna, dobra Valerie. Valerie White.

Sjela sam nasuprot zrcala. Nekoliko sam se trenutaka promatrala. Više nisam ona stara sretna djevojka koja bi tražila zabavu na svakom koraku. Nasmiješila sam se no moj je osmijeh izgubio onu čar pravog smijeha i sreće. Sve te neprospavane noći su dotakle vrhunac.
Duboko sam se zadubila u misli. Prazno sam gledala u zrcalo. Kao da gledam kroz vlastite oči.
Na kratko sam vidjela bijeli bljesak,a onda se pojavila ona. Ta Anna koja me od djetinjstva muči sa svojim pokušajima da mi napravi traume. Trznula sam se i brzo ustala i stala iza stolice. Još uvijek je tu. Obično se ni ne pojavi,a sada je tu. Djevojka, kao ugalj crne kose, velikih crnih očiju. Tamne vene su se isticale na blijedoj koži. Lebdjela je u zraku u bijeloj haljini natopljenom krvlju.

'' Anna . . .'' tiho sam izgovorila te se odmaknula korak. Još uvijek me promatrala. Bez trunke osjećaja ili bilo čega bi mi pokazalo njezino trenutno stanje.

'' Čuvaj se Valerie, čuvaj je se . . . '' rekla je te je isparila ostavljajući bijeli dim za sobom.
Koga se trebam čuvati ? Tko bi mi želio zlo ?
Sjela sam na krevet još u šoku. Sve te tajne koje se vrte po mom umu nisu ni blizu da se napokon otkriju. Oduvijek sam drukčija. Zar sad moram imati i drukčije brige od ostalih mojih vršnjaka ?

Što trebam činiti ?