Omerta

Uvod

Slabići nikad ne odustaju. Čujem majčin glas, dok mi zuji u glavi, a sljedeći udarac juri prema mojoj čeljusti. Nisam sposobna da se ustanem, pa čak ni da se izmaknem tom silovitom udarcu zbog kojeg ću izgubiti ovu borbu. Ne smijem izgubiti. Poraz nije moja valuta, a njene me krvničke oči žele poraziti i osvojiti titulu nove zvijezde. Pokušavam se ustati šakama se upirući od tla u ovoj prenapučenoj areni stvorenoj za ilegalne borbe, ali zadnji me udarac doslovno zalijepio za pod. Ne smijem izgubiti, ne prihvaćam poraz jer, iako nitko ne zna moje pravo ime, ne želim se kući vraćati poražena. Toliko je malo nedostajalo da budem dio elite kojom ću biti toliko blizu euforije za kojom godinama žudim. Opet čujem majčin glas Slabići nikad ne odustaju. Samo kada bi ona znala koliko sam zapravo slaba i koliko se trudim postati netko koga će cijeniti, a to joj ne mogu reći. Kada bi znala da sve što znam i što smatram da jesam nikako nije vrijedno spomena. Ne mogu. I nikada joj neću ni moći reći. Kada sam prvi puta odlučila na ruke navući boksačke rukavice, ući u ring i, prije svega, naučiti kako se obraniti od nasilnika, bilo je presmiješno vidjeti djevojku od 1,58 m kako pokušava uzvratiti udarce. No tome me nikada nije udaljilo niti ponijelo da odustanem. Borila sam se, dobivala silne udarce dok nisam naučila kako se kretati unutar ringa, promatrati i unaprijed računajući iz kojeg će kuta stići sljedeći udarac. Tek što se pripremim za konačan poražavajući udarac, žamor uzbuđenja u dvorani zamijenjen je paničnim uzvicima, moja suparnica se povlači, a ja joj samo želim reći da neka se bori i neka ne ostavlja borbu nedovršenom. Ali uzvici su i dalje panični, nitko ne dolazi do mene, nitko me ne povlači na noge i spašava. Prepuštena sam samoj sebi. Okrećem glavu prema gledalištu, a ono što vidim nalikuje na stampedo. Svi bježe dok ih nekoliko leži na tlu prignječeni koljenima policije. Netko je poslao raciju. Netko je za sitan novac odao mjesto i vrijeme borbi. Netko je slabiji od mene. Pogledom šaram po publici tražeći barem neko poznato lice, ali to je nemoguće. Sve do jednog momenta. Prepoznam taj ožiljak na samom početku ringa. I znam da sam do grla u problemima.

„Keela", čujem dobro poznati glas majčinog tjelohranitelja i svjesna sam problema. Poželjela sam pobjeći, ali moje isprebijano tijelo nije moglo napraviti ni milimetar pomaka. Poželim mu reći da sam dobro, ali ne mogu. Nemam snage da izgovorim ni oprosti, kamoli dobro sam. Nečije me ruke hvataju i stavljaju lisice i dobro znam da su ovo ruke policijaca, vode me u policijsku stanicu. Strahujem kako će ovo završiti. Majci na oči ne mogu. Što ću joj reći? Kako će ona prihvatiti da joj se kćerka ponekad upušta u borbe. Za novac? Ne. Zašto sam se upustila u jebenu borbu? Trebam li joj objasniti da godinama strahujem od činjenice da se neću znati obraniti? Nakon one noći, u noći kada sam bila svjedokom silovanja, moja je zakletva bila jasna. Neću dozvoliti muškarcu da mi se približi, a još manje da na mene položi svoju odvratnu mušku šapu. Moju hladnokrvnu i proračunatu majku to neće navesti da zastane i ispita kolike je godine izgubila izbjegavajući stvoriti majčinsku vezu s djetetom. Jedina sam kćerka u našoj obitelji, ali iako sam jedina, ljubav koju sam trebala dobiti nikada nisam osjetila. Prvo što čuti bit će njena briga što će javnost reći i kako će se to odraziti na njenu karijeru. Karijera je uvijek bila iznad obitelji. Činila je sve da bude lišena loših priča, loših komentara, a ponajviše da među ljudima izgradi lažnu fasadu izuzetno moćne žene. I što sam mogla? Djevojčica u dobi od desetak godina, lišena mogućnosti da se povjeri majci, da joj ispriča strahotu koju je proživjela, jedino što je mogla bilo je živjeti dan za danom praveći se da je dobro. Nisam bila dobro. Strah od bliskosti, kao i strah od povjerenja u muškarce, stvorila je ta noć.

Prisilno me podižu, a meni u glavi i dalje zuji. Imam osjećaj da je nešto slomljeno.

„Ustaj, djevojko. Ideš s nama", jedan od policajaca mi govori na uho.

„Mhm", jedino je što uspijem promrmljati.

„Možda ćeš na policiji propjevati, gaduro mala", i dalje mi govori na uho. Ježim se od dodira. Diže mi se želudac. Nisam svjesna je li od količine bolova ili od tog prejako stisnutog muškog dodira. Ruke na leđima ne mogu pomaknuti, na nogama jedva stojim, ali je on me vuče prema izlasku na drugoj strani ringa pritom glavom kimne prema čovjeku čiji ožiljak od sljepoočnice klizi sve do ispod brade. Ne mogu procijeniti izraz lica. Razočaran ili ponosan što je učinio dobro djelo. Zatim okreće leđa i odlazi. Mamino vjerno pseto. Nikada nisam saznala odakle mu taj ožiljak, ali taj bih ožiljak prepoznala u masi. Nagrđuje njegovo donekle skladno lice stvarajući od njega grdosiju.