Nothing like us

Part 2

Nothing like us!

poglavlje

Zašto ?

Sve što radim nije dobro, svaka riječ, postupak; sve. Možda nemam srećeu životu. Sudbina mi je dala tugu i razočarenje samo u život. Sve što sam ikad voljela sam izgubila, sve osim majke. Ona mi je nešto što nebi za ništa mijenjala, najbolji prijatelj, slušatelj. Odkad sam izgubila oca i brata u prometnoj nesreći prije dvije godine moje jedino pitanje je- zašto?  Zašto ja, moja obitelj, i čija obitelj. Zašto nas je stvorio ,ako nas čini tužnim, nemoćnim i ranjivim. Kad bi barem na to pitanje dobila odgovor.

„Jesy hajde spremi se moramo krenut za 15 minuta"

„Evo me mama samo malo" brzo sam nanjela malo pudera i maskare te krenula ka kuhinji.

„Danas je važan dah. Ha?"mama pita sva nasmiješena i pomalo radoznala.

„Da,da jako važan" odgovrila sam joj na postavljeno pitanje nimalo nezainresirano.

„Što je? Zar nije? Oduvijek si kao mala bila sva na iglama kad je bio prvi dan škole, zar se što promijenilo?"

„Ne, osim što sam odrasla i što je zadnja godina srednje škole."rekla sam već pomalo ljta njenim ispitivanjem.

„Dobro, dobro hajde idemo vidim da si još pospana." Krenule smo prema autu, mama se cijelo vrijeme smijala ipak je bila upravu bila sam na velikim iglama, jedva sam čekala da samo prođe i to vrijeme u školi.

Bok! Ja sam  Jesy. Idem u rednju školu u Londonu. Nemam baš puno prijatelja ustvari i nemam prijatelje imam samo jednog najboljeg prijatelja svih prijatelja. Bio je uz mene cijelo vrijeme ove dvije godine, pomagao mi za školu, slušao moje jecaje, brisao svaku suzu i pokušavao me oraspoložiti. Upoznala sam ga mjesec dana prije nesreće. Nakon toga postali smo nerazvojni. Nažalost nismo u istoj učionici, ali na svakom odmoru smo skupa. Svaki dan provedemo uživajući u Londonu ili pričajući na mobitelu. Bez njega bila bi niko. On zove se...

-Mamma told me not to waste my life

She said spread your wings my little butterfly

Don't let what they say keep you up at night

And if they give you shh... 

Then they can walk on by-

Brzo sam počela tražiti mobitel po đepovima znala sam da me zove Ian.

„Da!" povikla sam sa smiješkom na licu.

„ Hej! Di si? Čekam te već 5 minuta" Ian je govrio malo glasnijim glasom.

„ Evo me čeka; znaš da ja uvijek kasnim. To je još dobro hahahaha." Sijala sam se i tiješila ga u isto vrijeme.

„ A znam, ali nema veze požuri ne želim zakasnit prvi dan!" već se je moglo čuti kako se smije te pucketa prstima. To mu je navika od kad ga znam, uvijek to radi.

„Haha kao lani? Evo me, već te vidim."

Izašla sam iz auta, pozdravila mamu i krenula prema njemu. Došla sam mu straga te mu prikrila oči.

„Pogodi tko je?"

„ Najljepša cura u školi?rekao je sam smijehom kojeg je žarko htio prekrit.

„ Blizu, ali ne to sam samo ja" okrenu se i zagrli me najče što je mogao. U zadnje vrijeme ga baš i nisam viđala zbog posla njegovog oca. Stalno je putova sa nijm pa sam ga mogla čut samo preko mobitela.

„ A daj znaš da si najlješa" nasmijao se onako blago te me povuka za ruku da krenemo prema školi.

„ Da baš ja. A i ti nisi loš." Nakon malo posmatranja Iana sa moje strane počela sam se smijati. Ian je bio dečko visok oko 180 centimetra , 10-ak cm viši od mene, crne kose sa plavim očima. Uvijek se volio lijepo blačiti i napraviti frizuru kako treba.

„ Hvala, hvala ,ali znam i sam." Počela sam se smijati još jače te sam ga udarila lagano u rame.