''Kako je bilo,kako se živjelo, jeli se voljelo i koliko patilo, jesam li jedina koja ima film života u svojoj glavi, jesam li sama i dali su ikad postojali ljudi poput mene...ne znam ali želim znati''
Sjedim sama sad u sobi i gušim se u vlastitoj tjeskobi
gledam kroz prozor,promatram sad kišu
i dok je neki s lica brišu drugima pomaže da pišu
kažu nakon kiše ide sunce i smijeh
no stani malo tjerat kišu je nešto kao grijeh
ona daje ti tu mirnoću i ispunjava tvoju samoću
i tako dok vani kiša lije
moj osmijeh sve iskreniji bije
mom obrazu odjednom dođe onako da se iskreno nasmije
kao što odavno nije
pa se prisjećam kako je bilo prije
i kada ponovo pogledam nije bilo puno bolje
ali su ipak ljudi bili puni snage i volje
a pogledaj nas sad bili država,selo ili grad
nestala je ona volja, ona nada i naporan rad
nekada dobri ljudi svuda oko tebe
no danas kad zatražiš pomoć nit se ne okrenu iza sebe, nit ne bace jedan pogled na tebe
pokušavam razumjeti i odem van i sjednem na kišu
tamo polako negativni osjećaji se brišu
dok misli kao da odjednom na tom hladnom betonu pišu
pa se pitam ako u par godina stvari su toliko drugačije kako je bilo još davno prije
kako je bilo kad mene bilo nije
kako se živjelo dok me nije bilo
dali se i tada s tako malo godina zbog osjećaja i života suze lilo
dali je tada riječ djece značila više
ili se i tada svaki njihov bolan osjećaj samo briše ne i piše
jeli bilo moguće da u društvu budeš sam
jesi li tako mlad jedva čekao da prođe dan i dođe san,da legneš u krevet s maštom o boljem danu
o danu koji će proći bez da suze na lice kanu
jesi li se i tada želio izvući iz vlastite kože iako znaš da to se ne može
jesu li tada osjećaju bili važniji a zagrljaji snažniji
jeli kiša tada nekom značila nešto više
dali je i onda trebalo snage da se misli i osjećaje na papir napiše...
YOU ARE READING
Sitnice...
Teen Fiction''Ako svoje osjećaje ne možeš svijetu iskazati koverzacijom i realnošću, možeš tekstualno i metaforom. Tko razumije, razumjet će a tko neće tvoje osjećaje ne treba spoznati.''
