Evo pošto se euforija nakon istrčanog marathona slegla želim da se zahvalim osobama bez kojih ovo nebi bilo moguće.
Prva i najveća podrška došla je po ko zna koji put od moje supruge Edise. Kada samo pomislim koliko truda i rada je uložila u to da svaki trening tokom 11 sedmica 3 - 4 treninga sedmično uvijek čista sportska oprema i hrana po mome ukusu pripremita na vrijeme na stolu. Pored familije isto tako komšije i prijatelji od kojih moram izdvojiti: Samira,Anela,Bebija&Narcisu,Claudio,Agostinho,Aroa,Jasmin itd itd.
Pošto sam pomalo kontraverzni trkač stim da sam već skoro dvije godine veganac što podrazumjeva ishranu koja nema životinjskog porjekla znači bez : mesa,sira,mlijeka,jaja itd...
Treninzi koje sam,sam uskladio svom ličnom planu bez ijednog interval treninga , tempo treninga ili istezanju mišića koji su osnovne stvari jednog trkača.
Nisam se držao niti vremenskog plana brzine nego svaki trening trčao po svom ćejfu shodno raspoloženju svojim godinama pošto sam 51 godinu mlad.
Tako da sam sve klišeje oko pripreme kršio svjestan da ne planiram marathon istrčati za neko odredjeno vrijeme nego samo mi je bio cilj da istrčim tih famoznih 42,195 km.
Naravno nije sve bilo tako glatko jer prije na par dana prije početka sam osjetio neke bolove u desnom nožnom mišiću koji mi je bio dio treme koje sam imao prije početka. Iako sam imao već neko stečeno iskustvo za utrke osjetio sam tremu i strah da neću moći izdržati tu veliku utrku koja stavi na ispit kako fizičku pripremu tako i psihičku.
Malo osvrta na sami tok utrke.
Kišovit dan sa vjetrom nije trkačima neka prepreka jer taj žar za dokazivanja prije svega samom sebi da trud i rad na sebi napokon treba da se stavi na probu.
Gledam oko sobe šarenilo sportista nas nekih 13 000 maratonaca 115 nacija sa štafetom ukupno 24 000 učesnika.
Energiju koju osjetiš dok se laganim korakom pomjeraš od svog sektora do starta je enormna. Srce ubrzano lupa na licu osmjeh jer napokon je start tako blizu. Kroz glavu se motaju misli dali sam izabrao odgovarajuču odjeću zbog niskih temperetua i hladne kiše koja lagano počinje. Na satu stavljan stravu na start. Na tel. aktiviram aplikaciju od Frankfurt maratona i pravim par fotki pred start jer tokom utrke nemam namjeru koristiti ta dig.pomagala. Publika modri plješće uz muziku diže puls trkačima. Prvih 10 km nošen euforijom gromoglasnom publikom i muzikom primjećujem da bol u mišiću je nestao pa pokušavam da tempo prilagodim svojoj brzi u kojoj se osjećam komforno i bez većeg napora planirajući da ne trošim previše snage i energije. Uzimam jedan sport gel pijem vodu dok kroz glavu prolaze pozitivni snovi ako ovako stanje psihe i energije potraje neće biti problema.
Na 20 km i dalje sam pozitivan jer sam svjestan da to je kilometraža koja mi nije nikada pravila problem.
Na 30 km primjećujem trkače koji imaju probleme počinju da šetaju a ja odlučujem da usporim valjda iz straha da i sam ne upadnem u te probleme. Uzimam drugi gel i malo vode. Na 35 km uzimam bananu i isostar sportski napitak.
Na 38 km sustižem trkača koji pada od iznemoglosti u lokvu i tu leži.
Tu se budi naš bosanski merhamet stajem i pokušavam da ga podignem što pokazuje kao nemoguča misija jer on ne može da stoji na nogama a sam uvidim da nemam snage da ga držim. On me moli da ga ostavim što odbijam i savjetujem mu da pokuša hodati do cilja. Upravo tada zastaje još jedan trkač i pomaže mi da ga uspravimo i on laganim korakom korača. Moli nas da idemo dalje dok on uspjeva da hoda. Zastoj utiče na mene da osjetim hladnoču i hladnu kišu mnogo intezivnije.
Na 40 km počinju bolovi u ledjima i nogama negativne misli šta ako osjetim neizdrživ bol.
Na 41 km modrim samog sebe ali hodanje ili šetnja u cilj nisu ni u jednom trenutku alternativa nego lagano trčanje.
Na 42 km približavam se velikom crvenom tepihu gromoglasnom spikeru koji čita imena sa naših startnih brojeva svatam da ću uspjeti istrčati.
Pogledom na publiku uz osmjeh pokušavam da nadjem svoje princeze prelazim CILJ zastajem osjećaj je potpun svatam uspio sam.
Tada čujem povike Babo Babo Edisa i cure mašu sa drugog sprata bine.
Muzika osmjeh osječaji pobjednika andrenalin vrije osječaj zadovoljstva neopisivo velik.
Koridorom prolazim prema izlazu iz hale dobijamo plave najlon kišnice medalju i mnoštvo napitaka od organizatora. Ja uzimam vruću supu koja mi vraća toplinu ali osjećam groznicu. Mislim da sam dehidriro pijem još neki sportski napitak i žustrim korakom pokušavam izaći van ogradjenog prostora do zagrljaja najmilijih. Pri zagrljajima i osmjesima dolaze konstatacije od Edise i cura da su mi usne plave i da se tresem od hladnoče. Nastavljamo zajedno do druge hale gdje su svlačionice i tu žustro skidam svu tu mokru odječu koju zamjenjujem suhom i odlazimo u tople prostorije. Tek tada primječujem na patikama čip koji je registrirao prolazna vremena kojega moja Edisa uzima i vraća organizatorima. Zati od nje i cura dolazi zahtjev babo sada smanji treninge eto uspio si svoj veliki poduhvat. Tu opet kroz osmjeh pokazuju neizmjernu ljubav koja mi je bila neophodna da bih došao do cilja. Hvala hvala hvala.
