Snovi od polomljenog stakla

4. Dio

~Petra~

Stigla sam kuci. Dovezao nas je Nikolas. Mina je kod mene, prespavace. Sigurno trazi objasnjenje.

Glava mi je puna. Osjecam se kao da ce puknuti. Hladan tuš mi kvasi tijelo, a glava kao da je među oblacima nestala. Sve mi je mutno, i sve mi se cini nestvarno.

Jedna noc, jedna trka.... Zar nam je promjenila zivote?

Tata spava. Umoran je, provjerila sam ga Cim sam usla u kucu. Popio je tablete. To je bitno. Moram sutra u bolnicu, moram da mu trazim pregled. Eh tata.... Kad bi samo znao da imas cerku ubicu, sigurno je nikad vise ne bi mogao pogledati u oci. Znam, grozna sam, zar ne?

Dosta mi je i ove vode. Ne pomaze mi da izbacim sve iz glave.

Izlazim iz kupatila, i ulazim u sobu. Vidim Minu kako sjedi namrstena.

"Sta se tamo desilo?" upitala je zabrinuto.

"Sta nije." odgovorila sam mrzovoljno.

"Ispricaj mi."

"Sutra cu. Umorna sam, kao sto si vidjela hodala sam bez auta. Imam i obaveza, uglavnom ispricacu ti kad tad."

Legla sam u krevet i ugasila lampu. Cula sam Minu kako gunđa, ali ni ja cak jos uvijek nisam spremna da se suocim s ovim a tek ona.... Nek saceka. Bolje je za obe.

~Nikolas ~

Ispijam poslednje kapi viskija iz case. Osjecam umor. Glave me boli, a taj scenario mi ne izlazi iz glave.

Jedna noc, jedna trka.... Zar nam je promjenila zivote?

"Nikolase! Jesi tu?" iz paklenog sna proslosti budi me on. Moj prijatelj koji me jedino moze razumjeti.

"Molim Davide."

"Jesi tu sine?"

"Da, tu sam."

"Jel ti ona mala pomutila pamet?" poceo se smijati.
Zapravo kad malo bolje razmislim, i jeste. Izvukla nas je iz te situacije tako spretna i razumna. Lijepa je, iako joj je strah zamutio oci. Ali ne, ipak nije ona zauzela moju glavu 100% vec taj događaj.... Ne mogu da izbacim iz glave.

"Ne pocinji. I da bude ista s njom, to je samo jedna od avantura. Idem da legnem umoran sam, zar nisi vidio da sam dosao pjeske?"

"Pitam se sta ste radili to Pa vam se auto skroz raspalo."

"Pricacemo sutra, idi kuci. Moram spavati."

Legao sam, i razmisljao o zivotu. David je otisao, cuo sam zvuk auta.
Nekoliko trenutaka kasnije, tacno pred san cujem kako neko kuca. Naravno, niko me ne moze ostaviti na miru.
Vrata se polako otvaraju i vidim sluzavku.
Napast od zene. Spavao sam dva put s njom i misli da cemo imati ista. Zar je glupa?

Objasnio sam joj svoju svrhu zivota. Ne, ja nisam normalan. Odrastao sam u okruženju gdje su zene jedino za sex. Moja glava samo na taj nacin moze da razmislja. Kuja se opasno zalijepila za mene, samo zato sto sam zgodan i sto imam pare.

"Sta hoces ti sad?" upitao sam mrzovoljno

"Gdje si bio? Zasto si prljav tako? " isla je prema meni

"Kao prvo ne prilazi mi. Kao drugo pita se" Gdje ste bili" a ne gdje si bio. "

" Izvinjavam se. " poginula je glavu.

"I treba da se izvines. Sad izađi napolje sa pognutom glavom. Ti meni nikad nisi nista predstavljala niti ces. Rekao sam ti sve. Izlazi." izasla je.

E tako. Sad da odmorim ovu svoju glavu. Moram i da skinem ovu odjecu. Upravu je, prljava je. Skinuo sam i bacio pored kreveta, pokupice ta kuja ujutro. Pidzama mi je udobnija.

Opet cujem kucanje. Meni niko nikad nece dati mira u ovoj kuci.

Ulazi ona. Zena koja me je rodila i koje se stidim.
"Sine..."

"Ne zovi me tako."

"Ali..."

"Nema ali. Reci sta hoces i izađi napolje."

"Rekla mi je, Ana, da si dosao kuci sad i to prljav."

"Da, pa? Zar si se tek sad nakon 20 godina pocela brinuti o meni."

"Nemoj tako..."

"Nego kako? Izađi napolje i ostavite me na miru. Boli vas briga za sve."
Izasla je. Samo je izasla.

^Jutro^
~Petra~

Spremam se za bolnicu. Trenutno je 6 i 35. Ako pozurim mozda i stignem na bus. Ne, ne mogu da jedem. Nemam vremena.

"Ćero, princezo moja. Gdje ces sunce tatino? " Evo i mog najdražeg covjeka na svijetu.

" Idem tata do bolnice. Brzo cu doci, moram ti srediti termin za pregled. Bolje si ovih dana, mozda te prime u bolnicu i napokon prohodas."

"Sreco očeva, dobro je meni i ovako u kolicima."

"Znam tata, ali zar ti ne bi bilo ljepse da hodas? Da se setas?"

"Dobro ćeri Al se pazi."

"Hocu tata." ljubim ga u obraz i grlim, zatim izlazim i ne mogu vjerovati sta vidim.

On. Siroka ramena, crna kosulja koja se spaja s njegovim tijelom. Crne hlace koje mu isticu duge noge. Pogled zbog kog zadrhtim. Nikolas.
Pa naravno, Cim sam ga sanjala nocas, morao se pojaviti. Sta sam drugo mogla ocekivati?

"Sta ti radis ovdje?"

"Dosao sam po tebe."

"Zasto?"

"Zelim da razgovaramo."

"Zasto?"

"Hoces li uci u auto?" pokazivao je rukom dok je otvarao vrata.

"Zasto?"

"Aman zeno hoces li prestati zapitkivati. Samo uđi, necu ti nista."

"Ne mogu, zurim."

"Zasto?"

"Ti to mene zapitkujes?" upitala sam ga drsko sa osmijehom koji nije primjetio

"Ala si ti naporna Boze."

"Moram do bolnice."

"Zasto? Zar ti je onaj skot nesto uradio? Gdje te je povrijedio?" govorio je nekako meko, tiho dok mi je prilazio.

"Aman nije meni nista. Tata mi je bolestan, sad je bolje pa idem da mu zakazem pregled."

"Dobro ides onda sa mnom pa cemo usput. Moramo razgovarati."

"Ne zelim da idem s tobom. Idem busom." taman sto sam to izgovorila vidjela sam kako bus prolazi.
Bez ijedne recene rijeci sam krenula trcati prema stanici, ali nisam stigla.... Zadihana sam se okrenula prema njemu, vidno crvena.

Bila sam ljuta. Bijesna, jer me je debil zapricavao a vec sam kasnila svakako.

"Da li si ti normalan? Vidi sta se desilo. Zakasnila sam zbog tebe kretencino."

"Vec sam ti rekao, i opet cu. Ajde sa mnom. Povescu te."

Morala sam pristati. Usla sam u njegov auto i osjetila zenski miris i vidjela crveni ruz na podu.

"Zar koristis zenski miris? I karmin?"

"Nije moje." rekao je ozbiljno dok je ulazio i zatvarao vrata od auta.

"Aham...." shvatila sam. On je zapravo muska kurva.

"Moramo razgovarati o onom od sinoc."

"Znam." Rekla sam mrzovoljno.