- Gdje sad ona?Opet kasni! - vikala je u panici Bruna dok smo mi ostale samo mirno sjedile i razgovarale.
- Previše se brineš,pa nije luda da ne dođe pa idemo u Belo Horizonte,doći će ne brini. - smirivala sam ju,iako sam i aama znala da već poprilično kasnimo na bus.Zaboravila sam se prestaviti.Ja sam Ana Diàs i živim u São Paulu u Brazilu u jednoj od favela.Imam 18.godina.U favelama je život težak,gotovo nemoguć.Moji roditelji danonoćno rade kako bi me prehranili.Oni su moj ponos.Moja majka Bianca radi kao posluga jednoj bogatoj obitelju.Ta obitelj ima najveću vilu u našem dijelu grada i imaju sve,čak i neke stvari za koje ljudi u favela nikad nisu čuli.Moj otac Paulo radi u jednom stakleniku na drugom dijelu grada.Ja još ne radim jer još uvijek idem u školu,jedna sam od rijetkim koji imaju mogućnost školovanja.Treniram nogomet.Da nogomet.Igram ga od kad sam prohodala,kad sam bila manja igrala bi ga po ulicama sa drugim dječacima.Pa uvijek sam bila drugačija.To za mene nije samo sport,to je moj život!Igram u Santosu,u ženskoj ekipi,zajedno sa mojih par suigračica nas je zamjetio trener ženske nogometne reprezentacije i pozvao nas u repku.Naši roditelji su jedva skupili novca da nam priušte najjeftiniju obuću,ali sve smo zadovoljne sa tim i čuvamo ih.Sa mnom u repki igraju : Bruna,Gabi,Nicoll i taj gmaz koji uvijek kasni zvan Marta.
Napokon se stvorila Marta,dok smo mi još uvijek sjedile ispod staroga stabla u hladu,gdje smo uvijek igrale.
- Idemo?Ili ćemo sjedit cijeli dan? - povikala je ta luđakinja zvana Marta.Inače moja najbolja prijateljica haha.
