Jutro me budi. Svjetlo mladoga sunca prodire kroz prozor i grije mi lice. Marija je već budna. Čujem kako donosi vodu, pa mislim - što je danas? A onda mi se vrati sjećanje potisnuto noćnim snom koji je bio tako čvrst, začudno miran. Sjetih se što se događalo zadnjih dana i otvaram oči. Tako naglo da me zaslijepi svjetlina ranog jutra. Tog svjetla, prvog tog, tako posebnog, Prvog dana, nakon kojega ništa više nije bilo isto. Kasnije, znali su mi govoriti da imam čudno svjetlo u očima. Da, to je bilo svjetlo prvog Uskrsnog jutra koje nikada nisam izgubila. I kada smo susreli onog divnog mladića u bjelini koji je sjedio na mjestu gdje smo pred tri dana položili tijelo našega Učitelja, Isusa iz Nazareta, sada znam da me je samo to svjetlo u mojim očima održalo na mjestu da ne pobjegnem, odmah, te da usprkos strahu koji sam osjetila saslušam njegovu poruku: "Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti." (usp. Mk 16,7). Jer sam sačuvala to svjetlo prvoga jutra, sjetila sam se da mi je to već Učitelj rekao onog dana kada sam isplakala svoju grješnost podno njegovih nogu.
Danas, skoro dvije tisuće godine kasnije, želim sačuvati svjetlo Uskrsne svijeće u tvojim očima. Želim da oćutiš kolika je ljubav bila potrebna kako bi utisnula cjelov života na suha usta smrti. Kolika je snaga Uskrsloga da nakon tri dana podzemlja kao pobjednik iziđe i ponese zastavu Ljubavi pred nama, "tamo gdje je cvjetna strana Galileje". I kada je zaista otišao Ocu ostavio je svoju poruku: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju." (usp. Mk 16,15). Stoga želim da i ti kao i toliki mnogi svjedoci prije tebe proneseš tu radosnu vijest svima i gdje god da se nalaziš, da oni vide odraz plamena iz kojega je nastalo svjetlo Uskrsne svijeće.
Moj prijatelj je teško obolio. Nosio je svoju bolest tiho, strpljivo. Nikada nije dolazio na duhovne obnove i blagdanima je rijetko pohodio misno slavlje. Dok je bio zdrav, radio je i nedjeljom, na polju, na traktoru. Jedan od svojih nekoliko poslova. Način na koji se nosio sa bolešću, ne samo on nego cijela njegova obitelj, bio je poseban način. Pun ljubavi, pouzdanja, mirnoće, strpljivosti, nade - vjere. Ta vjera nije bila iskazana praktičnom molitvom, nije bila vidljiva vanjskim znakovima koje nalazimo u takvim okolnostima. Ta vjera se očitavala u njegovim očima i preko njih - u njegovoj obitelji. Dugo vremena sam se pitao koje je njegovo poslanje? I kada sam mu jednom prilikom čitao Časoslov, došla mi je misao koju sam podijelio s njima: "Jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu."(Post 45,5) Sagledavajući njegov život u mladosti, kao radnika, kuma, sina, brata, muža i oca, prepoznao sam u njemu tihog i postojanog svjedoka Isusove poruke ljubavi. Nikada on to ne bi tako nazvao, niti bi itko od njegovih prijatelja i poznanika nazvao to njegovim svjedočenjem vjere, ali svjedočanstvo njegovog života je bilo upravo to. Tek današnja suvremena psihologija medijskog komuniciranja prepoznaje i objašnjava tehniku prikrivene, nesvjesne, tzv. "subliminalne" poruke, koja je možda najsličnija takvom svjedočenju Isusovih blaženstava. I ja znam da je moj prijatelj sada uronjen u svjetlo i okružen "oblakom svjedoka".
Drugi moj prijatelj, dugi niz godina strpljivo živi sa svojom teškom bolešću. Svaki puta kada ga pitam, kako je, odgovara mi: "Radosno!". On je redovnik i svećenik. Njegova biološka obitelj prati taj njegov put . Ali njegova redovnička obitelj ga prati na tom putu. Oni žive s njim. On je njihov brat. Iz njegove radosti kojom je prikazao svoju bol Gospodinu isijava svjetlo. Iz njegovih očiju, koje na površini odražavaju bol, prodire svjetlo Uskrsne svijeće. I ono obasjava mnoge oko njega -nepovratno. To je njegovo svjedočenje. To je njegovo poslanje. Jednog dana u mjesecu svibnju, okružen svojim prijateljima s kojima je volio pjesmom veličati Božju radost ovoga života, ušao je u oblak svjedoka. Ispunio je svoje svjedočanstvo vremena i za trenutak je okružio pogledom po svima govoreći: „Radujte se u Gospodinu! Postojano trčite u borbu koja je pred vama!“ (usp. Heb 12,1).
Nedavno sam susreo jednu ženu. U diskretnoj crnini sjedila je nasuprot mene i tek kada su suze provrele iz njezinih očiju punih tuge, saznao sam da je nedavno izgubila svoga dragog. Dugo je bila sama, onda je njega upoznala. Ljubav svoga života. Osjetimo tako nakon dugih godina zimske hladnoće i neispunjenosti, kako nam dolazi ljubav. Ona je to osjetila i živjela strastveno i zahvalno. A onda je on zaspao u Gospodinu. A ona se pitala i pita se još uvijek: zašto Gospodine? Poput tolikih drugih, u njoj se gomilaju pitanja, potisnute optužbe, noćni krikovi: "Zašto?!". Želio sam u njezinim očima otkriti trag Uskrsne svijeće. I vidio sam taj titraj, negdje u dubini, daleko. Teško se svjetlost probijala kroz tminu žalosti i tuge napuštenosti. I riječi koje sam joj tada želio uputiti ljubavlju Isusa Uskrsloga nisu dospjele do nje jer je pobjegla u mrak, u svoju samoću. To su bile riječi svetog Augustina, pjesnika:
"Kada bi poznavali neizmjerni misterij Neba
gdje sada živim,
ova obzorja bez granice,
ovo svijetlo koje svuda dopire i sve prožima,
Ne biste plakali ako me volite.
Obuzeta sam već susretom Boga,
u Njegovoj beskonačnoj ljepoti.
Stvari od nekoć tako su neznatne
u usporedbi s tim!
Ostala mi je od Vas ljubav,
širina nježnosti koju Vi ne možete ni zamisliti.
Živim u sasvim čistoj radosti.
U tjeskobama vremena mislite na ovaj dom,
gdje ćemo jednog dana
biti združeni ponad smrti,
napojeni na neiscrpivom vrelu radosti
i beskrajne ljubavi.
Ne plačite ako me istinski volite!"
Uskrs je konačni odgovor na naše pitanje o - napuštenosti i ostavljenosti. Pilat je među prvima osjetio taj strah. Nije ga znao protumačiti, samo je osjećao kako je to nešto mnogo veće od njega i onoga što on može pojmiti. Vjerovao je da pranjem Isusove krvi sa svojih ruku poništava prazninu koja je nastala njegovom odlukom. Marija koja je stajala podno križa znala je da ostaje sama. U njoj se rađao onaj iskonski strah majke i udovice - što će biti sa mnom? Zašto me i ti ostavljaš, sine moj. Bio je to ljudski osjećaj, jedan od onih mnogih osjećaja zbog kojih je Bogočovjek i došao među nas. Isus, gledajući njezine oči želio je to reći još onog trena kada su im se pogledi sreli u vrevi podivljale gomile žedne krvi na putu prema Golgoti. Ali izrekao je to sada: "Ženo evo ti sina!" i pokazujući na Ivana koji je stajao uz nju pridržavajući je makar čvrstu, ali i slabih nogu - predao je njemu na čuvanje. Kako ne bi bila sama. No strah samoće je ipak ostao u njezinim očima. Trebalo je čekati plamen Uskrsne zore i novog, Mladog sunca da razbije tu tamu i unese svjetlo. "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" - i sam Isus, u zadnjem trenutku morao je osjetiti taj isti strah napuštenosti i konačne ostavljenosti kako bi mogao plijeneći samoga sebe, do kraja, do smrti na križu, ispustiti svoj ljudski oblik u zemlju smrti. Nakon tri dana, grčevitim uzdahom vraća život u svoje tijelo i utiskuje davno zaboravljeni prvi dah života u crveni plašt smrti. Napuštenost biva napuštena, strah biva strahovan i Uskrs rođen. Strah koji se ulio u srca žena što su stajale pred čudom tog Uskrsa jer su dolazile pred Njegov grob pune napuštenosti i samoće: "Učitelj više nije među nama!", i zaista - čak i njegovo mrtvo tijelo više ne počiva u grobu! Pa ipak, one su prvi svjedoci vremena. One su prvi svjedoci Uskrsa. Onima koji dolaze iza njih.
Dođite pred Uskrsnu svijeću. Zagledajte se u njezin plamen. Ja sam Alfa i Omega. Ja sam početak i završetak. Ti što stojiš preda mnom, pogledaj ovu godinu: 2012. Ja sam svjedok vremena. Ja sam trenutak u vječnosti. "Sada" je prošlost koja je nestala izgaranjem voska koji su načinile vrijedne pčelice. Ja sam budućnost. Ja sam koji jesam. Pogledaj u plamen Uskrsne svijeće kako bi mogao Njegovo svjetlo nositi gdje god hodio i prenositi s kim god se susreo. Budi svjedokom vremena u kojemu se nalaziš.
Krešo, brat Petar OFS