OLUJA

Prolog

1705. Selo VILENTE

Malena djevojčica s tek 5 godina za majkom hodi kroz šumu.
Beru jagode.
Obožava jagode.
Majka ju je provela sa sobom samo kako nebi smetali njezinome bratu Rogeru dok ga otac podučava zanatu.

Nekoć je Roger uvjek bio uz malenu Isabelle no roditelji ih odvajaju smatraju da za nju nije dobro da bude divlja, da ju treba pokriti na vrijeme.
Sad ju Roger štiti no ipak više nisu tako povezani.
Za Isabellu je oduvijek bilo zanimljivo da sve pamti, ni to nisu smatrali dobrim, muškarci ne vole žene koje pametuju.
Ona je oduvijek imala starica koji ju je obožava. Smatrao je istinski glupim ponašanje njegovog brata i šogorice.

Uvjek bi poticalo Isabellinu snagu i obožava je svog nećaka.
No stric Benedikt nije često bio tu.
A Isabelle je polako gubila svoju divljinu.

No taj put kad ju je majka povela u biranje jagoda nešto ju je u šumi duboko privlačilo.
Nešto kao da tome pripada.
Za tren je nestala u dubokom guštiku.
Za teen se pred njome prostirao brzac čist i sjajan.
U srpanjsko vrijeme hladna voda je činila samu auru potoka.
A onda je stajalo mrak.
Tako istančan bez oblika kao čista sjena.
Stajala je i promatrala a noge su joj se same od sebe počele vuči ka izvoru mraka.
Za trenutak je pred njome bio muškarac ogroman div veći od njezina oca, vitkiji ali snažan u crnoj košulji i crnim hlačama i s crnom kosom, samo su mu oči bile nekako svijetle.

Na trene opake kao oči njezinog oca a onda nakon trenutka plava boja postaje nekako topla dok se saginje i prilazi Isabelli.
Za korak se odmakla natrag no on ju je svojim dugačkim rukama privuklo k sebi.
U njegovu je zagrljaju bilo toplo.
Osjećala se sigurno.. A u tom je trenu nešto nagnalo Isabellu da zaplače.
Bilo joj je zabranjeno plakati kod kuće ali ovjd ese rasplakala.

Veliki crni div ju je nježno ljuljuškao u svojim rukama a ona je naspram njega bila mala poput bebe.
"Šššš malena, odakle bježiš, ja ti neću ništa ne brini" nježno je šaptao.

Bilo je to jako čudno.. U idućem ju je trenutku spustio na zemlju i opet ga je obavio mrak ali ovaj put je iz tog mraka izašao 10 godišnji dječak za glavu išo viši od nje.
Ona je prestala plakati i počela trčati.. Kad ju je ulovio oboje su se smijali a on ju je škakljao i raspleo joj dugu smeđu pletenicu.

No igra je brzo završila a on joj je pokazao put ka van.
Kad se onako rašćupana i ispraljana pojavila pred majkom ova ju je pretukli kao nikad..

To su iz sjena divljina gledale vile ninfe divlji vukovi i kojekakve zvijeradi.
I Mrak je gledao ali je brzo od vratio pogled i nestao u tami šume.
A na djevojčicu je vratu zauvjek ostao boljeg, mal jedva vidljiv ružičast boljeg nalik na srce.

OVO JE ETO JOŠ JEDNA MOJA PRIČA I OKO OVE STVARNO PLANIRAM ULOŽIT JAKO PUNO TRUDA I NAPISATI JU ONAKO KAKO PRIČA ZASLUŽUJE BITI NAPISANA.
AKO VAM SE SVIĐA MOLIM VOTE I KOM