Krvavi zavjet

Uvod

20 godina ranije

Nervoza mi se uvukla pod kožu, a usnu sam izgrizla gotovo do krvi. Još ne mogu da vjerujem u kakvoj sam situaciji niti znam kako je do toga došlo. Život mi se u momentu promijenio iz korijena i svi planovi koje sam imala padaju u vodu. Moj fakultet, moji snovi, sve što sam zacrtala...
Ponovo pogledam u ekran mobilnog telefona i vidim da je prošlo svega nekoliko minuta od kako sam pogledala posljednji put. Nejasna sam sama sebi.
Rado bih umjesto ove kafe popila nešto žestoko da da se ovaj čvor u trbuhu smanji, samo što to neće pomoći nego odmoći. I on kasni. Obično je tačan kao sat ali sad kasni. Cupkam nogom u mjestu i pogledam malo bolje oko sebe. Obično se nađemo u nekom od kafića ili restorana blizu fakulteta, ovog jutra sam željela da budemo negdje drugo i gdje je mala vjerovatnoća da sretnemo nekog od naših prijatelja. Ponovo pogledam ka vratima i napokon ga ugledam. Žurnim korakom prolazi kroz malu baštu i rukom prođe kroz svoju gustu kosu. Djeluje kao da je sišao sa neke druge planete i ovuda hoda sa nekom posebnom svrhom. Adrian Hall je sam po sebi pojava, a ako se na to doda ko je u stvari, sve dobija jednu novu dimenziju. Kako ulazi tako me potraži pogledom i osmijeh mu ozari prelijepo lice.
„Bella, dušo..." Lagano spusti usne na moje i zagrli me. Utopim se u tom stisku ponavljajući sebi da moram biti hrabra bez obzira kako se ovaj razgovor završi. Očigledno je osjetio moju nervozu i oprezno me pogledao. „Da li je sve u redu?"
„Moram ti nešto reći." Obrisala sam znojne dlanove o traperice i pogledala ga u oči. Bio je zabrinut, imao je i zašto biti. „ Trudna sam..." Istisnem riječi iz usta i ukočim se. Nisam to ni htjela niti planirala. Adrianovo lice je poprimilo ozbiljan izraz, oči su mu zasijale. „Na piluli sam. Nisam to uradila namjerno."
„Jesi li sigurna?" Oprezno me pitao kao da nije siguran da li je uopšte dobro razumio to što sam mu rekla. Oprezno klimnem glavom. Duboko je uzdahnuo i utihnuo. Njegov dodir na mom bedru je bio umirujući i tako dobrodošao. Hladnoća koja se kroz mene razlila počela je da nestaje.
„Bella, kako se ti osjećaš u vezi toga?" Trepnem nekoliko puta. Osjećam se izgubljeno, zbunjeno, uplašeno...
„Prestravljena sam Adriane. Tek sam druga godina fakulteta, imam još šest ispita da bih je završila..." Počela sam nekontrolisano da brbljam drhteći a usta su mi se osušila. Adrian me pogleda sa malim smješkom.
„ Bella, polako. Ja sam zadnja godina, financijski dobro stojim. Šta god da odlučiš podržaću te. Spreman sam preuzeti potpunu odgovornost za tebe i bebu. Viđamo se skoro cijelu godinu, dobro se slažemo i svjestan sam rizika koji donosi valjanje po krevetu. Za tango je potrebno dvoje. Između ostalog, znaš koliko mi značiš. " Gledam u njega zapanjena. Važio je za jednog od najljepših i najugodnijih frajera u gradu, nasljednik očeve kompanije i tek na početku svog napredka dalje. Ono što je na njemu bilo fascinantno je to što je truli bogataš a nikad se nije ponašao kao jedan od njih. I sama potičem iz dobrostojeće porodice ali ni približno kao Hallovi.
„Dijete je odgovornost. Velika odgovornost, doživotna." Mučno mi je od svega. Plašim se da će se osjetiti nemoćno i bez izbora ako zadržim bebu.
„Bella, smiri se. Uzmi sebi dan dva i razmisli dobro o svemu. Rekao sam ti da sam uz tebe šta god odlučila. Valjda me toliko poznaješ" Bojim se. Ne mislim da ću izgubiti Adriana nego nisam spremna na ovo. Mnogo stvari će se promjeniti kada se sazna za sve.
„Šta ako se jednog dana probudiš i odlučiš da sam greška u tvom životu, zajedno sa ovom bebom?'' Njegove ruke se obaviju oko mene i uzdahnem. Mnogo volim ovog čovjeka.
„Vidi, ne znam šta nam budućnost nosi ali ono što znam je da sam spreman na ovo." Želim tu budućnost, želim i svoje snove. Takođe želim i ovog čovjeka i naše dijete. Jesam li sebična?
„Adriane, želim ovu bebu. Jako je želim i zato ću te zamoliti samo jednu stvar." Pažljivo me sluša, preplićući prste sa mojima. „Reći ćeš mi ako ti bude previše. Ne želim da izgubiš sebe zato što si odluku prepustio meni."
„Vjeruj mi da se sve ovo nije moglo desiti u boljem trenutku." Nisam ga ništa pitala, samo sam pustila da me poljubi i uvjeri da će sve biti u redu. Vjerovala sam mu jer je mogao da se nosi sa svim izazovima pred nama. Znala sam da sam donijela ispravnu odluku.