Asylum

Poglavlje 14.

Netko od prolaznika ga je pronašao u šumi. Jelen ga je probio rogovima i nije bio milostiv, ali propustio ga je ubiti. Saznala sam u kojoj je bolnici i odlučila navratiti jedno popodne iako nisam nikome rekla da idem tamo. Nisam htjela da čak ni on zna da sam svratila. Stigla sam do odjela i na tren ga stigla vidjeti kroz pritvorena vrata i učinilo mi se da vidim tamnu figuru kako je prošla pored njega, a možda mi se samo i pričinilo. Nije mi ga žao, samo me zanima je li možda izgovorio moje ime kome ne bi trebao.

„Smiješ ga ići vidjeti.", sestra me uputila i usput prepala. Nisam ni registrirala kad mi je došla blizu.

„Hoće li biti dobro?", pitala sam toliko hladno i mirno da se vjerojatno primijetilo koliko me zapravo zaista nije briga za njegovo dobro već za moje vlastito.

„Jedva su ga spasili, ali dugo će se oporavljati. Ništa nije sigurno zasad."

„Pronašli su ga u šumi?"

„Tako sam čula. Nisam bila u smjeni kad su ga doveli."

„Pazite na njega. I nemojte mu govoriti da sam bila ovdje. Ne treba mu sada da se brine za druge."

Krenula sam natrag odakle sam i došla i gotovo utonula u svoje misli kada sam uočila poznato obličje preuređene plavuše o pobjegla u krivi hodnik kao da me nešto goni. Izbjegla sam katastrofu, ali glupača će nekako mene povezati s njegovim glupim odlukama. Tko ga je tjerao da sam hoda po šumi koju ne poznaje?

Nisam išla ravno kući tog dana. Znam da bih se možda trebala više brinuti oko ocjena sad kad se ne moram toliko brinuti o budali koja bi me maltretirala na školskom hodniku, ali nisam se imala potrebu žuriti. Zahladilo je. Više se ne osjeća da je nekada bilo ljeto među ovim drvećem. Još nema snijega i možda ga nećemo imati do kraja godine, ali mraz se lijepo primio i stvorio iluziju da nemamo problem s pretoplim zimama. Nešto me pozvalo u šumu, baš kao da je drveće tiho zazivalo i htjelo je da dođem. Isprva sam htjela otići prema ludnici, ali vjetar mi je odvratio pogled u drugu stranu preko ceste. Srna je provirila među drvećem i stala kao da čeka i pita me zašto ne idem za njom. Nije trebalo puno uvjeravanja da danas odem drugim putem i prešla sam cestu te nakon nekoliko koraka pronašla jedva vidljiv puteljak.

Začula sam tiho pjevanje koje me omelo, više pjevušenje nego pjevanje zapravo, i morala sam stati da razaznam što to čujem. Nisam mogla raspoznati ni pripada li glas muškoj ili ženskoj osobi isprva, ali tko god da jest, ima relativno dobar sluh. Inače bih se prepala drugih ljudi u svojoj blizini, pogotovo kad ih sretnem ovako nasamo, no sada odjednom imam toliku potrebu povezati lice sa zvukom koji čujem. Proskakutala sam preko zaleđenog golog tla i skrenula s puta koji mi je bio namijenjen samo da pronađem to što me privlači i nisam morala lutati daleko.

Među drvećem sam spazila osobu u bijelome, djevojku bijele kose u dugoj bijeloj haljini koja joj se vuče po tlu. Glas svakako pripada njoj i čini se kao da joj nije važno čuje li je itko. Zagledala sam se u nju ne pazeći da ostanem skrivena i time sam svakako počinila pogrešku jer je ona spazila i mene. nije se činila uznemireno mojom pojavom – njene oči su se uperile u mene sa znatiželjom, ali usta joj se nisu pomicala iako sam čula da još jasno pjevuši.

Osjetila sam hladan zrak kroz cijelo tijelo i iznenadnu pospanost tako da sam jedva stajala i samo sam htjela leći dolje na tlo. Djevojka neobično bijele kože mi je prišla bliže o gotovo me dosegla rukom, a meni su se oči krenule sklapati.

Srnino glasanje me prenulo prije nego sam zapala u san i vjerojatno se smrznula na mjestu, a bijela djevojka je nestala kao da se prešala. Srna je nestala kada se uvjerila da je ovaj put zaista pratim i idem u pravom smjeru. Osjećala sam se izgubljeno i zbunjeno, a u isto vrijeme kao da točno znam gdje moram ići i ovaj put nisam smjela biti ometena nečim trećim i skretati s puta. Usred šume sam naišla na malu čistinu usred koje se nalazio velik kamen nalik na mali improvizirani stol uklesan u stijenu okružen s tri panja – na jednom od njih je sjedio anđeo sa šalicom u rukama, a srna je stajala pored njega i lickala nešto iz svoje šalice na stolu.