Svi mi kažu da me razumiju. Ja im se samo nasmijem na to, jer to nitko ne razumije. Nitko ne može razumijeti kako je to dok ti se obitelj raspada, kako je to dok kriviš sebe za sve i misliš da si ti ona koja je uljez tu. I onda sjedeš i razmišljaš...plačeš...i razmišljaš na ono najgore. Samoubojstvo. Razmišljaš kako to napraviti. Uzmeš papir i napišeš pismo. Oproštajno pismo. Prepraviš ga par puta. Zatim legneš na krevet, pročitaš ga par puta i dalje plačeš. Jer ne želiš napustiti svoju obitelj, prijatelje... Ali, opet želiš to učiniti jer smatraš da je to jedino rješenje. Uzimaš nož i počinješ se rezati. Sve dublje i sve više. Odjednom, staneš... Obrišeš krv, nož pospremiš u ladicu, oproštajno pismo sakriš ispod jastuka, obrišeš suze. Ustaneš. Pogledaš kroz prozor. Vidiš ljude kako zabavljaju i smiju, djecu kako se igraju, ptice kako lete, cvijeće kako cvjeta, sunce kako sija... Vidiš sve predivno. Opet zaplačeš. Stojiš pored prozora i plačeš. Zavučeš se u krevet i utoneš u dubok san. Ujutro te probudi glasno deranje iz druge prostorije. Čuješ mamu i tatu kako se svađaju. Nasloniš uho na vrata i slušaš. Slušaš kako prijete jedan drugome i kako si dobacuju ružna ime. Suze ti same krenu. Ne možeš ih zaustaviti. Sjedneš na pod i plačeš. Ponovo razmišljaš o rezanju. Ali, odjednom...
