Živim u malom primorskom gradu, mjestu gdje svako jutro započinje mirisom soli i zvukom talasa koji udaraju o stijene. Odrasla sam ovdje, na kraju grada, gdje se kuće uzdižu iznad mora, kao čuvari beskrajnog horizonta. Moja kuća, smještena na uzvišenju s pogledom na plavetnilo koje se proteže unedogled, uvijek mi je djelovala kao moje sigurno utočište. Ponekad bih sjedila na terasi satima, samo posmatrajući kako se boje mijenjaju tokom dana – od zlatnih nijansi jutarnjeg sunca do purpurnog sumraka koji lagano prekriva nebo.
Ovo mjesto nosi u sebi tišinu koja mi nekada prija, ali često osjetim da mi nešto nedostaje. Ne mogu to riječima opisati – možda je to čežnja za nečim nepoznatim, za nečim što se skriva iza tih talasa koji se neumorno vraćaju obali, kao da nose neku tajnu koju ne mogu otkriti. Svaki dan mi prolazi slično; ritam života ovdje je spor i predvidljiv, a upravo ta predvidljivost ponekad izaziva nemir u meni. U večernjim satima, kad sve utihne, izlazim na terasu i osluškujem tišinu, posmatrajući zvijezde iznad mora. Tu, u tom beskrajnom svodu, tražim odgovore na pitanja koja ni sama ne znam da postavim.
Nekad me preplavi osjećaj da sam ovdje srasla sa svakim kamenom, svakom uličicom, i svakim dahom morske soli u zraku. A opet, u tom osjećaju pripadnosti krije se i neka težina – kao da se u meni bore dva svijeta. Jedan je vezan za ovo mjesto, za sve uspomene, mirise, i ljude koje poznajem cijeli život. Drugi, onaj nevidljivi, vuče me negdje daleko, u nepoznato, gdje bi možda sve bilo drugačije, gdje bih možda otkrila ono za čim tragam.
Ovo je mjesto gdje svako zna svakoga, gdje se rijetko šta mijenja. Ulice su ispunjene istim licima, ista priča se prepričava iz dana u dan, a more – to uvijek isto more – nosi sa sobom taj tihi, neumoljivi ritam. Volim te trenutke kad sunce polako tone u more, bojeći cijeli horizont u vatreno crvene nijanse. Tada osjetim mir, ali istovremeno i blagu tugu, kao da s tim suncem zalazi i jedan dio mene, onaj koji se stalno nada promjeni, nekoj avanturi koja bi donijela novo značenje svakodnevnom životu.
Tu, na rubu ovog malenog grada, često se pitam koliko daleko moje misli mogu stići. Gledam prema horizontu i zamišljam sva ona mjesta iza njega koja nikada nisam vidjela. A ipak, svaki put kad zatvorim oči i dopustim mašti da luta, uvijek se vraćam ovdje – na ovo uzvišenje iznad mora, gdje je sve počelo i gdje sve uvijek završava.
