» Ti Protiv Nas

3. CHRIS

„Oprostite, što ste rekli?" Zbunjenost u njezinim očima odražava se kroz nekakvu vrstu magle, a ja je šutnjom samo povećavam i ispunjavam zrak između nas neugodnošću.

Ne mogu izustiti ni jednu jedinu riječ. Gledam u reinkarnaciju svoje nekadašnje i jedine ljubavi. Iste su.

Plava, duga, svilena kosa joj pada do polovice leđa, ima zelene oči, pune usne i savršeno oblikovani nos. Kao da je prošlost oživjela i sudarila se sa mnom.

Srce mi divlja, ali to ne pokazujem. Ostajem sabran, iako se, siguran sam, djevojci ispred meni ne čini tako. Ne mogu je prestati gledati. Kako je uopće moguće da su sasvim iste fizički? Jesam li poludio?

Slabašno se mi se nasmiješi, a obrazi su joj rumeni. Možda bih trebao maknuti ruke s nje, ali prsti me ne slušaju, već uživaju dirajući meku tkaninu njezine haljine preko koje isijava toplina njezine kože.

„Jeste li me upravo nazvali Daisy?" ona ponovi svoje pitanje.

„Ne", odmahnem glavom i natjeram se odmaknuti se od nje. Sagnem se kako bih sakupio stvari iz njezine torbice, ne očekujući da će ona učiniti isto. „Krivo ste me čuli."

„Mislim da nisam", odgovori mi i zadrži pogled na meni.

Jebeno je čudno jer u njezinim smaragdnim očima vidim prošlost. Vidim Daisy, naš prvi susret, poljubac, vođenje ljubavi...vidim bol, tugu kada me je ostavila zbog novca. Sve ono što sam mislio da je ostalo iza mene, vratilo se dvostruko snažnije.

Skrenem pogled prema podu gdje se nalazi nekoliko komada šminke, ogledalce, nešto novca i osobna iskaznica. „Ne, samo jako ličite na moju nekadašnju prijateljicu...Darcy. Zabunio sam se."

Ona rukom posegne prema šminkama, a ja iskoristim priliku pa uzmem osobnu iskaznicu. Lilian Portman. Isprobavam njezino ime u sebi, nečujno za djevojku koja je i dalje u čučnju i promatra me.

Datum rođenja je 7. rujan 2003 godine. Kotačići u glavi mi se vrte, procesuiraju, zbrajaju i oduzimaju. Rezultat je krajnje šokantan za mene. Lillian je Daisyina kći. Ne znam zašto me je ta spoznaja toliko bacila na koljena. Znao sam da je trudna s Malcomom. Znao sam da će postati majka, samo nisam znao da ću sresti njezinu kopiju i da ću po drugi put u životu vlastitim očima vidjeti najljepšu ženu na svijetu.

„Mogu li to dobiti natrag?" Ona progovori pa glavom kimne prema osobnoj iskaznici koju čvrsto stišćem u ruci.

„Oprosti", kažem pa joj je predam.

Dugo vremena sam mislio da je to dijete moje, ili sam samo želio da je tako. To bi bila karika koja bi nas doživotno vezala. Nisam bio svjestan da mi je razum sam kreirao zavjere i pokušaje da me ponovno spoji s Daisy. Sada sam držao potvrdu u rukama onoga što sam davno znao samo to nisam htio prihvatiti.

Lillian nije moja kćer.

„Ispričavam se na nespretnosti", kaže ona, pa se podigne na noge. Jednom rukom prebaci plavu kosa preko ramena i poravna haljinu.

„Nema potrebe, ni ja nisam gledao", odgovorim joj pa se osvrnem oko sebe jer jebeno ne znam kako se ponašati. Cijela ova situacija je čudna. Možda bih je trebao pozdraviti i nastaviti svojim putem, ali ne, umjesto toga ja započinjem razgovor. „Što te dovodi ovamo, Lillian?"

Ona spusti bradu i nasmiješi se. „Pretpostavljam da ni ja onda tebi ne moram persirati?"

Definitivno posjeduje onu drskost koju je imala i njezina majka, samo izraženiju. „Oprosti, samo si mlađa od mene devetnaest godina pa sam mislio..." Ne znam koji kurac sam mislio. Ponašam se poput kretena.