Pucketanje magije u zraku peklo mi je kožu, lagano je svojim vatrenim jezicima ližući po površini. Osjećao se taj naboj koji je nastao kada se veo između svjetova spustio poput spuštanja zavjese na nekoj proslavi. Ljudi nisu ni svjesni opasnosti koje donosi to spuštanje vela na Samhain, koje sve prikaze i demoni ulaze u naš svijet pod krinkom kostimiranja.
Ovo nije praznik za slavlje već za oprez, kao vještica koja vuče korijene daleko u prošlost, kada se vjerovanje u takve stvari shvaćala ozbiljno i s dozom opreza. Danas su ljudi sve to shvaćali olako i sa zabavom, nema ništa zabavno u susretu s demonom koji je cijelu vječnost proveo u paklu.
Kao vještica klana Tuatha de Danann posao mi je bio da se borim protiv tih zloduha svih vrsta i vratim ih tamo gdje pripadaju..
Guram se kroz masu kostimiranih ljudi pokušavajući izbjeći bilo kakav dodir što mi ne polazi baš za rukom. Osjećam njihovu patnju i bol svaki puta kada bih dodirnula biće noći, osjećam sve ono što su zaslužili da osjećaju, u vječnosti zatvoreni u paklu zbog svojih grijehova. Vrisak boli koji mi se nastanio u grlu pokušavala sam zatomiti, progutati kada je parao sve na svom putu ne bi li što prije izašao iz tijela. Borila sam se svojim tijelom koje protestiralo na tamu i magiju.
Krajem oka ugledala sam muškarca tamne duge kose u prastarom kostimu kako me promatra svojim bezizražajnim očima i korak po korak mi se približuje, grabi prema meni. Njegovo lice je blijedo, skoro pa prozirno dok ga tamna crna aura okružuje poput sjene slijepljena uz njegovo tijelo. Nisam se ni snašla kada se pronašao se preda mnom blokirajući mi prolaz. Odmaknula sam se za korak ne dozvoljavajući njegovoj ispruženoj ruci da me dodirne.
„Vještice!", prosiktao je u zrak boreći se da me dohvati.
Ima nešto u toj pojavi što mi ne dozvoljava kako bi se povukla dalje, već me vuče bliže, noge su mi odbijale poslušnost. Stala sam na mjestu pažljivo ga promatrajući. Tužan izraz njegovog lica ustalio mi se u grudima, te bezizražajne oči prodirale su mi u samu srž bića.
„Što želiš? Tebi nije mjesto na ovome svijetu, vrati se u tamu, gdje pripadaš!", promrmljala sam zaustavljajući ga rukom odbijajući ga oprezno.
Spremna da ga pošaljem na mjesto kojem pripada, ali sam pogled na njega nije mi dozvoljavao da zamahnem bodežom u ruci kako bi izvršila zadatak koji mi je povjeren. Čvrsto sam ga stiskala u ruci spremna na borbu koja mi predstoji.
Te oči koje me gledaju tužno, dozivaju mi dušu poput pjesme davno otpjevane. Što mi se to događa? Zbog čega ne mogu da mahnem bodežom?
Ma koliko da se trudila nisam mogla da pomaknem noge, u treptaju oka moje srce je prepoznalo njegovu dušu i svijetli plamen koji je sjao ispod sve te crnine koja ga okruživala. Prepoznala sam ga, možda ga je glava u tih nekoliko stoljeća zaboravilo ali srce nikada. Nagla bol koja me obuzela lomila mi je srce na tisuću i jedan komadić poput stakla.
„Juliana!", tiho me zazvao.
„Doriane?", iz grudi izašla mi je dugo zadržava bol.
Pokušavala sam da mu se približim, dohvatiti ga, baciti se u zagrljaj ljubavi koju sam davno izgubila jedim jedinim zamahom mača. Ruka mi je prošla kroz njegovo tijelo kao da pokušavam uhvatiti maglu. Oči mi se pune suzama od bola na nikad prežaljenu ljubav, na ljubav koja mi je naprasito oduzeta.
„Rekao sam ti kako ću pronaći način da ti se vratim, barem na jedan jedini dan ljubavi.", tiho mi je dobacio stojeći nepomično preda mnom.
Prihvaćam i ovu jednu noć samo da ga vidim. Stajali smo jedno nasuprot drugo promatrajući se, pokušavajući izgovoriti dušama sve ono neizrečeno između nas. Za ovu jednu jedinu noć dala bih cijeli svoj život, prodala dušu.
