''Putopisi jednog Pisca...''

Te je većeri nebo bilo opasno. Cijelo vrijeme je munjama i bljeskovima sijevanja upozoravalo malene, sitne ljude na Zemlji da postoji opasnost da pusti svoje suze na njih. Ali ljudi, tvrdoglavi kakvi jesu, nisu slušali.

Kada su satovi lagano otkucali tri ujutro, krvavocrveno nebo je puklo dopuštajući debelim, tmurnim oblacima da na Zemlju saspu svoje suze. U samo nekoliko minuta cijeli je grad bio pod vodom - kapi kiše bile su dovoljno velike da si mogao osjetiti kako te bodu poput osa dok pljušte po tebi a vjetar koji se pridružio pljusku zaigrano je tukao drveće i uništeno cvijeće na starim gradskim balkonima. Ljudi su počeli bježati, vrištati, lamatati rukama kao da će to otjerati kapi kiše koje su nemilosrdno pljuštale po tvrdome gradskome betonu.

Svi su bježali.

Svi osim mene.

Jer, zašto čovjek bježi od kiše? Kada začujemo grmljavinu mi instinktivno pogledavamo prema nebu, očima skeniramo tmurne, namrgođene, čelične crne oblake koji prijeteći najavljuju nadolazeću oluju. I odmah krenemo tražiti sklonište.

Ali zašto?

Zar je kiša otrovna? Kako ljudi ne mogu osjetiti ono što osjećam ja, ili netko drugi tko je poput mene - ritam kiše, melodija kojom ona lupka po gradskom asfaltu, mekoća kojom ti gladi lice, ruke, noge...cijelo tijelo.

Volio sam kišu, i prirodu. Te dvije sile za mene su bile jedine umirujuće pojave na kugli zemaljskoj koje su mom nemirnom srcu mogle donijeti nekakav jedva stabilan mir, ali bolje je i to nego da ti srce stalno pati i nemirno kucka tražeći spasenje u nečemu.

Te sam većeri poput malenoga djeteta trčao po gradskim ulicama, smiješeći se kao najsretnija osoba na svijetu, dopuštajući da mi kiša prodire kroz tanke slojeve ljetne odjeće i curi niz ogoljene ruke, noge i lice. Ljudi koji su se posakrivali ispod natkrivenih zgrada u čudu su promatrali jednu budalu koja je veselo skakala po kiši, udarala iznošenim cipelama po lokvama u rane jutarnje sate i uzdizao pogled prema nebu, glasno mu zahvaljujući na oluji koje mu je ono donijelo. Te sam većeri bio pijan, ali po prvi puta da sam bio i pijan i sretan.

Jer, vidite, ja nisam pio kao što je većina mladih pila danas - da bi se opustili, spremili se za izlazak u kojem će popiti još više i vratiti se doma u rane jutarnje sate sa žuljevima na nogama i poderanom odjećom od plesanja.

Ja sam bio iz navike, iz goruće želje i neobuzdive potrebe za zaboravom. Moj krajobraz bio je jednolična pustinja bez ijednog izvora vode, pronalaska spasa od gorućih vrućina.

Bio sam pisac, znate. Ali ne pisac u pravome smislu riječi da su moja djela bila objavljena, da sam mogao ponosno ući u knjižaru i vidjeti svoju knjigu s vlastitim imenom i prezimenom urezanim u njezine korice.

Bijah amater. Ona vrsta amatera koja se trudila pisati najkvalitetnije što je mogla ali je gubila samopouzdanje svaki put kada bi započela neko djelo. Baš kao što je u ekonomiji prevladavao zakon da proizvodnja opada s većim zapošljavanjem proizvodnih resursa, tako je i moje samopouzdanje opadalo s brojem napisanih stranica. Bio je to neki nemir u meni, neobjašnjiva sila koja mi nije davala mira. Crna mrlja koja je gutala svaki moj blistavi trenutak u pisanju i činio ga ništavnim - onako kako crna rupa u svemiru proguta sve što joj se nađe na putu, tako je i mene ta neobjašnjiva sila gutala svaki put kada bi naišla.

Na staklenoj površini radnoga stola u mome skučenome, skromno uređenome stanu, ležale su stotine komada papira - ispisanih nalivperom, isprintanih, iscrtkanih različitim skicama svih onih ideja koje su se stvarale, ali ujedno i nestajale u mojoj glavi.

Na mom radnom stolu nije postojalo niti jedno dovršeno djelo, niti jedan svijet kojeg je mora ruka uspjela do kraja oblikovati i kucnuti mu po srcu kako bi ono počelo kucati, živahno i puno znatiželje.