Princ tame

Drugi dio

Ujutro me probudila budilica u 07:00h. Danas mi je prvi dan u novoj školi.Već me hvata nervoza.Osjećam kako mi se želudac stišće.Sišla sam se u prizemlje i natjerala se da pojedem malo čokoladnih žitarica s mlijekom.Nakon toga sam otišla u zahod,oprala zube,istuširala se i zamotala se u ručnik.Očešljala sam kosu i prednji dio podignula te učvrstila ukosnicama. Imam lijepu kosu.Prirodno plavu,valovitu do sredine leđa.Ona je vjerovatno najljepši dio mene. Visoka sam 180cm.Imam smeđocrne oči i poveći nos.Lice mi je četvrtasto s naglašenim jagodicama.Usne su mi lijepe,barem mislim.Doljnja usnica mi je malo deblja od gornje te imam mali madež u doljnjem ljevom kutu.Moglo bi se reći da nisam pojam ljepotice,ali mi to stvarno nije važno.Smatram da je ljepota stvar slučajnosti.Puno mi je važnije ono što se krije ispod fizičkog izgleda.Ipak da takve stvari primjetiš treba ti više od samo jednog pogleda na osobu.

Stajala sam ispred ogledala u zahodu i vadila šminku.Stavila sam jedan sloj maskare i malo balzama od jagode na usnice.Bila sam jako bljeda što je neobično za nekoga tko živi na moru.Često su me zbog toga ljudi gledali preko oka,djeca čak i vrijeđali.
Otišla sam u svoju sobu i zavirila u ormar.Uzela sam laganu bijelu majicu.Obukla sam "isprane" jeans bijele hlače i boja preskve vansice.Slučajno sam ugledala i maramu u istoj boji.Pokupila sam i nju.Pogledala sam se u ogledalo.Nisam izgledala loše,preslatko za moj ukus ali obećala sam sebi da ću biti vesela i steći nove prijatelje.
>>To je to,idemo!<< rekla sam sebi izdišući.
Sišla sam nazad u prizemlje. Dolje su me čekali mama i brat.Jake lijepo izgleda.Obukao je crnu majicu i tamne jeans hlače do koljena.Stavio je malo gela i podignuo kosu.Jake je viši od mene.Zapravo dosta viši,15cm.Neovisno o tome izgledao je lijepo.Bio je jače građe od mene pa nije izgledao toliko visoko.Mama je obukla ljetnu haljinicu do koljena s cvijetnim uzorkom.I ona je bila visoka.Imala je predivnih 173cm.Njena kratka,kovrčava,smeđa kosa je bila neukrotiva.Uvijek je nosila punđu,ali više je kose bilo izvan kopče nego unutar.
>>Spremni ste?<< upitala je mama.
>>Jesmo<< odgovorili smo Jake i ja jednoglasno.

Vožnja nije bila duga,možda nekih 15minuta.
>>Još koji mjesec pa ću i ja moći polagati za vozački<< govorila sam u sebi izlazeći iz auta.
Lakewood High je lijepa škola s prizemljem i dva kata.Boja škole je bila depresivna smeđa s tračkom tamnocrvene.Ispred škole se nalazilo par klupica i velikih zelenih stabala što je razbijalo tu monotoniju.Desno od škole je bio parking,već popunjen s možda dva slobodna mjesta.Jake je već nestao.Pogledala sam prema ulaznim vratima ali je,izgleda,već ušao.
>>Lijep ruksak!<< čula sam nekoga iza leđa.
Pao mi je mrak na oči.Prošla mi je glavom svaka provokacija koju sam čula u svojoj prošloj školi.Ruksak mi je bio obični crni sa malim smeđim medvjedićem u đepu sa strane.Tog medvjedića mi je poklonio tata za 13rođendan.Obožavam ga.
Polako sam se okrenula.Bila je to Paige sa najširim osmijehom na svijetu.
>>Bok!<< rekla je veselo.
>>Bok!<< rekla sam pomalo iznenađeno.
>>Malo si me prepala.Nisam te očekivala.<<

>>Uh..oprosti.Ti si ona cura iz restorana,zar ne?Barrett? Ako se dobro sijećam.<<

>>Da. Zovem se Miranda.<< rekla sam pružajući ruku.

>>Ja sam Paige Cooper.Drago mi je.<<

>>Također.<<

Paige je jako lijepa.Brončana put i svijetlo smeđa kosa s plavim pramenovima.Ne postoji bolja kombinacija.Nosi sivu majicu i tamne hlače.Na nogama ima smeđe starke.

>>Ti si nova ovdje,zar ne?<< upitala me podižući jednu obrvu.
>>Da,jesam.<< rekla sam s malim osmijehom na licu.
>>Koji si razred?<< upitala me s ohrabrujućim pogledom.
>>Drugi.<< odgovorila sam.
>>I ja! Možda imamo neke predmete zajedno.<<

>>Nadam se.<<

>>Idemo unutra.<< namignula mi je.
>>Idemo.<< rekla sam.

Paige mi je pokazala gdje se nalazi učionica engleskog jezika.To mi je bio prvi predmet.Ušla sam u učionicu i sjela u zadnju klupu.Većina učenika je već bila unutra. Ispred mene je sjedio čudan momak.Smeđe kose,obučen u sive hlače i crnu majicu.Rastavljao je i sastavljao svoju kemijsku.Nije bio privlačan.Ni najmanje.Lijevo od mene je cura bijele puti i duge crne kose. Izgleda preljepo.
>>Vjerovatno jedna od popularnih.<< pomislila sam.
Okrenula se prema meni kao da je osjetila da je gledam.Njene svjetlucave zelene oči su zurile u mene.
>>Ćao.<< rekla je i nasmijala se.
Zbog toga sam postala još ljubomornija.Njena debela usta namazana crvenim ružom su sakrivala biserno bijele zube.
>>Ćao<< uzvratila sam s osmijehom.
Ponovno se okrenula nazad,a u to je ušla profesorica.

>>Dobar dan.<< rekla je s plahim glasom.
>>Danas je s nama nova učenica,Miranda Barrett.Molim te ustani.<< rekla je podižući svoje naočale na vrh nosa.
Naime,profesorica ima kratku,gotovo sjedu kosu i nosi svijetloplavi "babski" kompletić.Ima barem 55-ak godina.
Ustala sam i progutala knedlu.Nisam voljela biti u centru pažnje, a sada su svi zurili u mene.
>>Miranda,ja sam profesorica Finch.Reci nam nešto o sebi?!<< rekla je gledajuci u mene.
>>Umm..bok! Ja sam Miranda Barrett.Preselila sam se u Lakewood iz L.A. i trenirala sam pet godina ženski nogomet.<< rekla sam bezizražajno.
>>Sportašica!Odlično, mi imamo jako dobar ženski nogometni tim,mogla bih pogledati.Hvala Miranda i možeš sjesti.<< rekla je nježno.
Sjela sam,pomalo osramoćena.Ostatak sata je prošao bez ikakvih problema.
Nakon što sam izašla iz učionice potražila sam svoj ormarić.Na papiriću koji mi je pružila prof.Finch pisao je broj 167. Trebalo mi je minut i pol. Hvala Bogu nije se nalazio daleko. Prolazeći kroz hodnik već sam mogla čuti komentare na račun mog izgleda,visine,te posebice puti.Spustila sam pogled i otvorila svoj ormarić.Probala sam se praviti da ih ne čujem ali djevojka nasuprot mene je bila jako glasna.
>>Hah,izgleda kao Snjeguljica.<< rekla je podrugljivo.
Momak do nje se samo glasno nasmijao.Više na silu,valjda jer je lijepa i popularna,rekla bih.
Ormarić do mene se naglo zatvori.Prednula sam,a ostali su zašutili.Bio je to momak od sinoć.Sada sam ga bolje vidila.Njegova jako široka ramena,lijepo oblikovana prsa i već poznate zlatne oči.Nasmijao mi se.
>>Hej Zeke! Izgleda da si dobio ormarić do Snjeguljice.<<rekao je onaj nepoznati momak nasuprot nas.

Znači zove se Zeke! Predivan je.Kosa mu je opet lagano začešljana u desno,samo na ovom svijetlu izgleda malo svijetlije. Put mu je bila savršena,bijela poljubljena suncem.Ne znam kako bi je opisala.Nešto kao bijela kava pomiješana sa zlatom.Nosi plavu majicu kratkih rukava koja istiće njegove mišiće na rukama.Ima mali stomak,ali sladak.Tamno sive hlače mu stoje savršeno,a sive nikeice na njegovim nogama su sjajne i vjerovatno nove.Nisam planirala gledati ali ima savršenu,čvrstu guzu.
Pogledao je u mene,a ja sam spustila pogled.
>>Ne znam,Ethan.Meni više liči na anđela!<< rekao je namignuvši mi.
Zacrvenila sam se i vratila pogled u ormarić.Sva ogovaranja su automatski prestala,Ethan se samo zakašljao i otišao.
Hodnik se ubrzo raščistio.
>>Hvala.<<rekla sam tiho dok je on prolazio kraj mene.Nisam mislila da će me čuti.
Okrenuo se prema meni.
>>Ništa.<< rekao je nasmijavši se poslje.
Nastavio je hodati i nestao.Zeke me spasio,a tek je bio drugi sat nastave.