Glava prva

585 49 28
                                    

Zamahnula je smeđim uvojcima spremajući knjigu u torbu.
"Rachel!" , doviknula je majka iz prizemlja. "Zakasnit ćeš u..."
"Evo me..." , promrmljla je dovoljno glasno kako bi je majka mogla čuti.

Zavitlala je gigantskom torbom stavivši jednu naramenicu na leđa. Započeo je stampedo niz stepenice.
Uzela je jabuku iz kuhinje, izletjela je iz kuće, pozdravivši papagaja Airaha, ravno u dvorište. Otvorivši stara vrtna vrata, potrčala je posrčući prema školi. Dosadnoj, šarenoj zgradi gdje rade mučitelji kojima služe mučenici. Ljudi to zovu školom, mjestom obrazovanja i veselja.
Uh, zbilja veselo , pomisli Rachel. Zbilja je veselo mjesto gdje ti život ovisi o tome koliko dobro služiš profesorima...

Tim mislima započeo je još jedan naporni školski dan.
Ona nikad nije imala prijatelja u školi. Iz jednostavnog razloga: Bila je drugačija od drugih. 

Biste li mogli zamisliti život bez TVa? Bez kompjutora? Mobitela? Ili tableta?
Ne.
A ona?
Također. Nije ga mogla zamisliti, živjela ga je.
Nije slušala današnju muziku. Slušala je izvođaće stare najmanje pedeset godina. Nije igrala današnje igrice. Igrala se igra koje su igrali naši djedovi i bake. Nije živjela u 21. stoljeću. Živjela je u svom vremenu, po svojim pravilima.
Njeno najčešće utočište bila je gradska knjižnica Hamestorm gdje je radio Thomas Gray; njen jedini prijatelj.
Imao je sijedu zalizanu kosu te glatko obrijano lice usred kojeg se caklio par smeđih očiju. Uvjek tople oči i nasmijano lice kao da su bile njegov životni moto.

Napokon i taj je trenutak došao; čulo se završno zvono koje je proparalo uši. Masa učenika kretala se prema izlazu iz škole kao krdo bizona na divljem zapadu. Rachel je krenula okolnim putem kako bi izbjegla gužvu te se zaputila k svom najdražem utočištu; knjižnici. 

Hodala je nekoliko minuta prema centru malenog grada, Hamellota. Ondje bijaše knjižnica Hamestorm. Otvorila je žuta vrata i ušla u toplu prostoriju gdje bijaše tek nekoliko starijih osoba.
"Rachel! Dobrodošla..." , toplo ju je zazvao stari Thomas.
"Dobar dan, gospodine Gray." , uzvrati mu Rachel.
"Sretan ti rođendan!" , zagrlio ju je gospodin Gray. "Odlučio sam ti nešto darovati."
Djevojčino pjegavo lice razvuče se u osmijeh od uha do uha. "Stvarno niste trebali, gospodine..."
Starčevo lice se ozari, a zatim iz starog, krznenog kaputa izvadi uredno umotan paket.

"Vjeruješ li u zmajeve?" , upitao ju je knjižničar.  Izvinula je obrvama i pogledala ga ravno u tamne oči koje su je toplo promatrale.
Nekoliko trenutaka vodili su bitku pogledima, a zatim je tiho izustila: "Ne."

Nije imala pojma koliko se prevarila.


#Author'sNote...

Ovaj dio posvećen je jednoj našoj zajedničkoj prijateljici koja je odrasla bez roditelja.
Nastavak će izaći kad stignemo.

Vjerujte u snove, sigurne smo da će se ostvariti. Ostanite veseli i imajte vjere. =)

Pozz

Zmajev znakWhere stories live. Discover now