Dragi dnevniče

14.9.2015.

Dragi dnevniče,

ovaj dan je bio zaista jadan. Zanemariću to što sam prehlađena, što jedva gledam i dišem. Nije to toliko ni važno. Zaista, jer taj fizički bol nije ništa u usporedbi sa onim mnogo jačim bolom, onim emocionalnim. Slaba sam danas, čini mi se da ako me neko dotakne raspuknuću se na najsitnije komadiće, nadam se da to opisuje pod kolikim sam pritiskom.

Prijatelju moj, od kako je otišao svaki dan je takav. Mislila sam da će biti lakše vremenom, ali pogrijšila sam. I ne samo da se ne oporavljam od toga što je odlučio da mu je bolje bez mene, ne, svakim danom moje stanje se pogoršava. Zatičem sebe kako na rubu suza ramišljam o njemu dok sam sama u krevetu pred spavanje, ili dok šetam praznom ulicom. A gore od toga je što mi se to dešava i dok se među ljudima, u gužvi i u obavezama. To je kao da, postoji određeni dio dana koji moram njemu da posvetim, bez obzira na sve. I to je tako iscrpljujuće i bolno.

Pitam se, zašto ne mogu da se pomirim sa tim i da nastavim dalje, jer on jeste. I evo, suze naviru. Shvatam da nismo isti, nismo čak ni slični. On je meni bio prvi poljubac, prva ljubav, prve suze, prvi uzdasi. A ja njemu? Još jedna naivna djevojčica u nizu. Ali neka, ne žalim zbog toga. Bio mi je nešto posebno, i pamtiću ga kao takvog - kao prvi grijeh. 

I bio je to, moj prvi grijeh, onaj slatki. Oh, kako se samo smješkao na moje rumene obraze dok ih je šibao hladan novembarski vjetar dok smo šetali pored Save zagrljeni kao da drugi ljudi ne postoje. Kao da ne postoji svijet. I nije postajao, barem ne za mene. Dok sam bila u njegovom naručju imala sam svoj vlastiti svijet i ništa drugo nije bilo važno.

A poljubci? Ljubio je najbolje u gradu. I probala sam ja zamijeniti te usne, ali nije išlo. Ljubila sam druge posle njega, mnogo njih - i ništa. Sve što sam uspjela je porediti njegove pune sočne usnice sa nekim drugim hladnim, često neznanim. I sve se to završavalo sa mnom sa bocom alkohola u ruci sa razmazanom šminkom u našem parku na našoj klupi. Lijepo, zar ne? Kakav savršen život jedne šesnaestogidšnjakinje. Sram me same sebe.

Bojim se da ću stati ovdje, suze već uveliko teku niz moje lice. Ranjavam sebe. U redu je. Navikla sam na bol.