Dragi dnevniče

16.9.2015.

Dragi dnevniče, 

jedva sam dočekala da dođem kući i da ti pišem. Imala sam želju reći ti ovoj i noćas, ali na poslijetku savladao me umor.

Noćas sam ostala budna do kasno u noć, razmišljala sam. Možda bih trebala pružiti nekom drugom šansu? Oh, kada bi bar umio da govoriš, dnevniče, pa da mi daš odgovor na ovo pitanje koje me muči.

Vrijeme prolazi. On već duži period nije u mom životu, a ne postoji ni najmanji znak da mi kaže da će ikada ponovo biti. Boli me to, boli mnogo, ali moram da krenem dalje. Ne mogu biti tužna zauvijek. Prije ili kasnije će me ta tuga uništiti, a to ne smijem dozvoliti. Ima još ljudi koji me vole, trebala bih da se borim zbog njih.

Razmišljala sam da pustim novu osobu u moj život. Neću ga voljeti kao njega, znam. Neće ta ljubav biti ni do koljena ovoj koju sam imala sa njim, ipak on je bio ono što se samo jednom u životu događa. Ali ipak, mogla bih probati, zar ne? 

A opet, pokušala sam to već jednom, zavlačila sam nedužnog momka mjesecima samo u pokušaju da ga prebolim. A nisam uspjela. Zamišljati nekoga ljubeći drugu osobu nije ono što nazivaju "preboljeti". Iskrena da bude, glumila sam odlično, svi su mislili da volim tog momka, i on sam. Ali znala sam ja, i znao on, moj smeđooki da i dalje mojim umom vlada samo on. 

I u čemu je uopšte stvar sa smeđim očima? Nikada nisam pronalazila ljepotu u njima. Nikada, sve dok se on nije pojavio. A onda je boja njegovih očiju postala moja omiljena. Oh, kakav su haos samo napravile te smeđe oči, kakvu buru u meni. Ponekad kad razmišljam o tim očima, zamišljam i budućnost. Za nekih deset, petnaest godina, vjerovatno, ću zaboraviti našu omiljenu pjesmu, ili mjesto gdje smo se prvi put poljubili. Predpostavljam da ga neću viđati u snovima, i da mi on neće biti prva i posljednja misao u danu, da ga neću zamišljati dok šetam ulicom u masi. Niti ću željeti da sa njim podijelim srećne vijesti ili mu se isplačem na ramenu. Zaboraviću i njegov broj, možda čak i rođendan, i našu godišnjicu. Ali nijansu tih smeđih očiju neću nikada, progoniće me one do posljednjeg daha.

O, dnevniče, potpuno sam skrenula sa teme. Vidiš, o tome ti pričam! To je ono šta mi on radi, a nije ni svjestan toga. Tako je po cijele dane. Danas dok mi je drugarica nešto pričala potpuno sam se isključila i listala našu priču. Jebena suza mi se skotrljala niz lice! A najgore, ja nisam ni primijetila dok me ta djevojka nije zagrlila i rekla da šta god da je u pitanju proćiće, to je kao da sam u nekom transu. Kako sam postala jadna. Neću da budem ova osoba više. Hocu staru sebe! Hoću da mi se vrati sreća koju sam imala prije njega. 

Prije nego sam upoznala njega, rijetko kada sam plakala, teško šta me je doticalo. Bila sam nekako... ledena, ali godilo mi je to mnogo više nego ovo stanje u kom sam sad. Ovo sada me ubija. Zatičem sebe kako plačem gotovo svakog dana. O, kako bi se samo djevojčica koja sam bila razočarala u ženu kakva postajem. Ne znam, nadam se da će starica koja ću jednog dana biti nakraju ostati zadovoljna onim što je prošla.