My guitar player

2.

Mnogi govore da je bol prolazna. Osjećaš je par dana, a onda nestane. No, ti mnogi u stvari nemaju pojma što je bol. Misle da je to kao prehlada, osjetiš je par dana i onda ode. Nestane kao rukom odnesena. Bol ne bi bila bol da samo nestane, bol te slama i ubija. Na tebi da odabereš hoćeš li joj dopustiti da te uništi ili ćeš ti nju uništiti.

O tome je razmišljala Taylor dok se vraćala kući nakon još jednog dugog dana. Hodala je polako, bez da se osvrtala oko sebe kao što su to činili mnogi na ulici. Iako su oni bili turisti.

I Taylor se često osjećala kao turist. Turist ovog grada i ovog tijela. Ponekad je osjećala da nije tu pripadala, bila je povučena, tiha i nesigurna. Ima tu još mnogo osobina, ali neke se ne smiju odmah saznati.

Kad je ušla u vilu prvo je provjerila policu za obuću koja joj je odavala tko je kod kuće, a tko ne. Na njenu sreću nije bilo nikoga, osim jedne spremačice i jedne kuharice. Klasično.

"Taylor! Želiš li ručati?" povikao je nježan ženski glas.

Jenna. Njihova kuharica točno je prepoznavala ukućane po koraku, Taylor je jedva čula budilicu u jutro.

"Ne, hvala!" povikala je Taylor samo malo tiše od Jenne.

A onda je ostavila jaknu na vješalici i otišla u svoju sobu. Prvo zadaća, a onda film. Na brzinu se presvukla u tajice i bijelu majicu te kosu svezala u rep, a onda se bacila na krevet. Iz torbe je izvadila kemiju. Otvorila je bilježnicu i od silnih brojeva joj se zavrtilo u glavi.

"Sve je u udžbeniku, Taylor!" glasno je oponašala svoj unutarnji glas.

Zadaće su joj bile najgori neprijatelj oduvijek, ponekad bi prepisala, ali uglavnom je samo glasno odgovorila profesoru nešto kao:"Ne mogu ja to."

Malo se podsmjehnula. Baš je blesava, ali to uvijek primjeti prekasno. Nažalost. Nakon kakvih sat vremena zadaća joj je prekipjela pa je samo potrpala sve u torbu.

"Vrijeme je za film!" tiho je kliknula i otrčala u kuhinju po zalihu čipsa.

Pristojna količina se drastično smanjila, to je tako kad Taylor napada. U sobi je upalila svoj ogroman Tv i smjestila se ispod svoje ljubičaste deke. "Boje kiše" bio je film koji je govorio o majci koja je ostala udovica sa dvoje sinova i od ocu koji je također ostao udovac sa svojih troje djece. Onda su se dvije slomljene duše sljepile. Jako romantično, nije li? Taylor se obgrlila rukama kako bi sprječila neophodno drhtanje popraćeno suzama na takve filmove. Uzdahnula je, nikad prije nije gledala ovakve filmove, ali izgleda da se ljudi mjenjaju kad im nešto nestane.

(Flashback)

Držali su se za ruke hodajući između brojnih slika ili fotografija u školi. To je bila tradicionalna izložba.

"Tay, jesi li za sladoled?" pitao ju je Jason pokazujući na automat za sladoled.

"Može. Čokolada, molim." kimnula je Taylor zahvalno.

"Hej, jesi li vidjela one crteže?" upitao je Jason pružajući Taylor sladoled.

"Ne, idemo?"

"Naravno." kimnuo je Jason i prošao prstima kroz kosu.

Zavodnički se smješkao mameći tako brojne poglede djevojaka. Taylor je to užasno smetalo, ali taman kad bi mu htjela nešto prigovoriti on bi se i njoj tako nasmiješio, a još ako bi je nazvao "ljubavi" ili "dušo" ona mu nije mogla odoljeti.

Pogled joj je vrludao po slikama mladih umjetnika, za koje nije niti znala.

"A vidi ti njega..." ljutito je rekao Jason odjednom.

"Tko je?" znatiželjno je pitala Taylor.

"Ma, onaj idiot. Svira gitaru i moja je omiljena razonoda." zlobno se podsmjehnuo Jason.

"Zašto ste vi s nogometa tako zli prema onima koji ne igraju nogomet?" pitala je Taylor ne shvačajući ovu nepravednu podjelu u društvu.

"Ma, on je glupav. Samo svira, kao da to uopće privlači cure!"

"A ti kao znaš?" otrovno mu je dobacila Taylor.

"Naravno. Što misliš kako sam tebe osvojio?" namrštio se Jason.

Taylor mu se samo nasmiješila i time mu prepustila pobjedu u ovoj svađi.

Kad su došli do gitarista Taylor se u sebi molila da ga ne primjeti jer ne želi biti kriva za neki muški ispad. To joj je najmanje trebalo.

"Hej. Hoćeš li se već jednom maknuti ili ćeš se nastaviti sramotiti s tom gitarom?" zlobno je pitao Jason smeđokosog dečka u crnoj trenirci.

To je bilo jako ružno, jer je po Taylorinom mišljenju dečko svirao jako dobro, čak i lijepo.

"Goni se." promrmljao je dečko i ustuknuo.

Jason ga je gurnuo što je snažnije mogao, a tajnoviti dečko je pao.

"Jason, idemo li na pizzu?!" pitala je Taylor glasno i povukla Jasona ostavljajući tajnovitog da se snalazi sam.

Kasnije kad su sjedili i jeli pizzu Jason je bio prilično ljut.

"Zašto smo došli ovamo? Tako sam mogao namlatiti onog kretena." protestirao je.

"Zašto si tako okrutan i oduran? Gadiš mi se!" povikala je Taylor i izašla iz restorana.

(End of Flashback)

Taylor nije niti znala kad je počela plakati. Samo je plakala, malo zbog filma, a malo zbog Jasona.

"Tay? Mogu ući?" čuo se glas nakon kratkog kucanja.

"Mhm." promrmljala je Taylor pokušavajući brzo obrisati suze.

"Hej, što je bilo?" panično je pitala Angie ulazeći u sobu.

"Ma, neki film..." rekla je Taylor tiho.

"Ne, nije. Zbog Jasona je. Vidjela sam ga s nekom plavušom. Žvalili su se kao idioti. Ne brini, nabaci osmijeh i to je to." rekla je Angie mudro.

"Teško je."

"Znam. Ali može se izliječiti. Jesi za sladoled? Idemo do slastičarnice na jedan sladoledni kup i sve brige će nestati. Presvuci se i čekam te."

"Može." kimnula je Taylor uz osmijeh brišući suze, te je otvorila ormar.

Svima sam pričala da mi nije ništa, a svašta mi je.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Hei guys. Prvo, jako mi je žao što mi je dugo trebalo za nastavak. Ali hvala vam na predivnim komentarima. Nadam se da vas nastavak nije razočarao, mada je kratak. Ostavite kom ako vam se svidi. :*