Tara i Marko su se vozili prema vikendici u Dalj-planini,koja je bila u posjedu Sandinih i Damianovih roditelja. Na toj su vikendici proveli i proslavljali mnoga događanja poput današnjeg. Daniel je imao rođendan, a vikendica je bila na idealnom mjestu da se društvo može pustiti i uživati u nevjerojatnom okruženju prirode. Odlučili su se proslaviti ga u krugu najbližih prijatelja,a sada je i Marko skupa sa njom spadao u taj krug. Gledala je u njegov profil s neskrivenim ponosom i srećom. Čvrste i tamne crte lica bile su dječački blage. Od kada se onog poslijepodneva pojavio na njezinim vratima postali su nerazdvojni. Nekoliko su puta izašli na večeru i u kino. Osjećala se kao na sedmom nebu. Nije mogla vjerovati da je donekle uspijevao izbiti neke misli iz njezine glave koje su je vukle Damianu. Doduše nije ga vidjela od krštenja,niti joj se na ikoji način javio. Uvjeravala je samu sebe da je ovako bolje za sve. Marko je bio pažljiv i nepatvoren. Nije radio ništa što bi ju navelo na pomisao da nešto krije ili da o njemu nešto ne zna. U ovih nekoliko zajedničkih izlazaka saznala je o njemu gotovo sve,no ipak ju je znao iznenaditi sa pokojom novom stranom svoga karaktera. Odlično se ljubio,iako nikako nije mogla se u potpunosti prepustiti njegovom dodiru. Sve je to pripisivala novim osjećajima i novom sebe,jer se uistinu i osjećala preporođena. Bila je spremna voljeti i biti voljena. Shvatila je da od Damiana nikada neće dobiti to što traži i odlučila se otvoriti za nešto novo i vidjeti kamo će ju to donijeti. Prigrlila je nove vidike i novu sreću sa potpunim povjerenjem. Nije se bojala neuspjeha ili razočarenja,jer sve je to već jednom dobila i prošla uz Damina. Po stisku kojim je pridržava upravljač automobila shvatila je jednu stvar.
- Nemaš razloga biti nervozan.-iskreno ona je bila nervoznija od njega. Pribojavala se Damianovog susreta sa njime. Ni sama nije znala zašto,ali samo to je bio kamen spoticanja na putu njezine sreće. Nije očekivala njegov blagoslov,toliko blesava ipak nije bila,ali do njegovog mišljena joj je jš uvijek bilo stalo. I znala je da ako misli se nastaviti viđati sa Markom,a misli,mora i to jednom pregrmjeti. Ovo je bio dobar trenutak kao i svaki drugi.
- Nisam!
- Moji će te prijatelji prihvatiti jednako kao i ja.
- Baš isto?-malo se opustio i to je primijetila. Bio je to mali kiks sa njezine strane,no ako će mu tako olakšati neka mu bude.
- A,to bi ti!Pa,što nisi prije rekao?Sredit ćemo već nešto. –u ovo vrijeme koliko su se viđali naučila je nešto. Imao je smisla za humor i uvijek ju je razveseljavao svojim pod-mislima. Na taj je način hranio i njezinu maštu koja je bila gladna igrica riječima.
- Pa,ne mogu ti sve reći već na prvom spoju. Neke stvari se moraju polako otkrivati. Dio po dio.-pogledom je popratio njezinu liniju tijela kao da joj skida dio po dio odjeće. Njezina lagana plava haljina nepravilnog i lepršavog oblika bila je laki plijen za njegove namjere.
- Znači voliš mučenje.-promeškoljila se u sjedalu.
- Nešto tako. –pogled mu je govorio da je više on taj koji je na rubu ludila,nego ona.
Nije mogla reći da nije željela spavati sa njime,no uvijek kada bi došli do tog dijela nešto bi se ispriječilo i zakočilo ih. I uvijek su to bile neke stvari van njihove kontrole. Tješila se da što duže čekaju biti će im bolje.
- Tu skrećeš lijevo.-a ona je skretala sa teme. Što su se više približavali vikendici ona je sve više osjećala nemir.
- Mislio sam da ćeš mi pokazati koji prteni put.-posjedovao je terenac i Tara je znala da bi bez problema svladao bilo koju stazu koja im je bila dostupna na putu. No nije imala želju se valjati po automobilu,barem ne prvi put. Misli su joj se vratile na zadnji put kada je bila u automobilu sa muškarcem i poželjela vrisnuti od želje koja se u njoj najedanput i bez ikakvog upozorenja probudila.
- Brinem se za tvoje zdravlje. Nisi više tako mlad.
- Bolje se ti brini za svoje zdravlje i hoćeš li moći hodati kad završim sa tobom.
Zagrcnula se sokom koji je upravo pila iz male bočice. Po prvi put nije znala što bi mu rekla. Ovako direktan još nitko nije bio sa njom. Pomalo joj se svidjelo.
- Uskoro stižemo.
- Lijepo je ovdje. Mirno.-bila mu je na neki način zahvalna što nije nastavio sa seksualnim asocijacijama i prešao na obične teme.
- Čekaj da vidiš vikendicu i pogled koji ima. Savršeno.
Još mu je nekoliko puta rekla da skrene i onda su se s blagom uzbrdicom vozili sve do vikendice,koja je po Markovom mišljenju bila više kuća.
- To i jeste kuća. Kuća bake i djede Sande i Damiana. Nakon njihove smrti kuća je pripala njihovom tati koji je bio jedinac. Pošto su si oni sagradili kuću u Osijeku ova im je ostala kao vikendica sa svim luksuzom koji je posjedovala.
- Ja sam mislio da su oni starosjedioci,da to tako nazovem u Osijeku?
- Da. Ali samo sa mamine strane. Oni su tamo odavno. Dok sa tatine posjeduju ovo imanje.
- Imanje?
Nije mu govorila ništa više. Dozvolila je da priroda u punom sjaju objasni sve ono što riječi nisu mogle. Nakon što su se parkirali na za to predviđena mjesta Tara ga je uhvatila za ruku i povela do uzvišenja koje je bilo nedaleko kuće. Bila je tu stotinama puta,no svaki put iznova oduzeo bi joj se dah. Stajali su na samoj međi. Sa lijeve strane rasprostirale su se vojvođanske ravnice i mala raštrkana sela uz obalu Dunava. Isti taj Dunav spajao se zaobilazeći planinu sa pogledom na lijevoj strani koja je bila ispunjena malim daljskim kućama i dvije ponosne crkve što su se isticale spram njih. Stari ciglanski dimnjak ispraćao je njegov tok uz daljsku šetnicu na njegovom putu sve do Crnog mora. Negdje u daljini stajao je Vukovar. Bilo je predivno gledati jedan tako običan ,a opet nevjerojatan čin prirode.
-Imala si pravo. Ovoj jest savršeno.-no on nije gledao u prirodu.
-Stigli ste! –začuli su glas iza sebe. Na velikim staklenim vratima kuće stajala je Sanda veselo ih dozivajući. –Hajde uđite!
