Sleep.

Uvod

(Siri POV)

Snijeg je stvarao bijelu ironiju dana. Činilo se kao da sjedi izgubljen u vremenu, tako sam. Posmatrala sam ga iz daljine. Crni uvojci kose su mu kosrtšili na blagom povjetarcu nekako nesvjesni okoline. Kao da nije mario za druge. A ni za sebe. Nisam si mogla pomoći a da ne gledam, promatram. Toliko puta sam si rekla da je to sasvim normalno, ali eto me opet. Svakog četvrtka, ipred dvorani za napredne plesače, on bi sjedio na klupi, sam. Ovaj put, njegove mramorne oči su posmatrale stranice meni nepoznate knjige. Oči su mu se mrštile na očito zanimljiv tekst i nije me primjećivao. Onda je ustao. Stavio je svoju knjigu ispod pazduha jakne i otišao. Putem je stresao snijeg sa čađave boje kose i plago otpuhivao hladni zrak. Nedugo zatim, nisam ga više vidjela. Djeca su izlazila iz zgrade i mogla sam čuti Mijine uzdahe iza sebe i njeno nedogovanje vremenu. Sedmogodišnja djevojčica, nešto višlja od metra, obuhvatila je moj struk rukama i zajedno smo pale na pod sa klupe na kojoj sam sjedila.

''Mija!'' uzvikala sam pokušavajući ustati ali ona nije posustajala. Crveni nosić, odisao joj je zimom i mrazom. Nespretno je ustala te sam joj zavidjela kada se tako olako nasmijala. Namrštila sam obrve i nasmijala se sa njom ustavši sa mokrog poda.

''Siri vidi!'', pokazivala je umrzlim prstima prema udubljini u snijegu koje smo ostavile iza sebe. ''Kao da se igraju.'' Nasmiješila se nevino i plaho.

''Tko Mija?'' upitala sam je otresajući sa nje posljednje znake snijega. Navukla sam joj rukavice na ruke a hladni zrak koji je udisala i izdisala stvarao je vrtložni dim koji mi je godio licu. Miris omrzline, snijega i pozamašne količine bombona zasladio mi je nosnice. Stavila sam joj kapu i zakopčala joj bundu. Stajala je nepomično, iščekivajući dopuštenje da nastavi sa pričom.

Kada sam joj dala znak da može nastaviti rekla je, ''Pahuljice. Misliš li da smo ih povrijedile što smo skočile u snijeg?'' upitala je nedugo za tim. Uhvatila sam joj ruku i lagano je stisnula dajući joj do znanja da idemo kući.

''Pahuljice ne osjećaju, Mija.''

''Pitam se da li spavaju?''nadodala je na moj odgovor.

''Poprilično sam sigurna da ni ne spavaju.'' Uzdihano sam odgovorila i vidjela sam našu kuću nekoliko ulica dalje. Ubrzala sam hod jer je bilo više nego hladno. Vilica mi se tresla dok sam joj odgovorila i nastavila se tresti u ritmu koji je prešao i na moje tijelo.

''Baš kao ti.'' Nasmijala se i stavila slobodnu ruku u džep braon jakne.

''Baš kao ja.'' Prošaptala sam sebi u bradu i nsastavila nestrpljivo hodati prema kući svakim trenom želeći da okusim vrućinu vatre. Djevojčica, Mija, pustila mi je ruku i potrčala prema unutrašnjosti kuće. Uzdahnula sam hladni zrak i pogledala ka nebu, nikada ne znajući šta je tako čarobno sa zimom i snijegom. Oblaci se nisu mogli vidjeti, kao ni sunce a vjetar, koji je zapuhao donoseći još jednu nevolju naznačio je da se sprema još jedna hladna i duga noć.