Prošlost

1.poglavlje

22.9.2015

Dragi dnevniče prošlo je već 3 mjeseci od mog buđenja, a još se uvijek sjećam svega kao da je bilo jučer.  Počelo je u 3.razredu srednje škole ....

Misli su joj odlutale, a u zelenim očima bila je prisutna odsutnost. Pred očima su se razmotavale slike. Siječanj 2004 . Ponedjeljak. Dan kad joj je prvi put zapeo za oko. Ležeran hod, kuštrava kosa, urotnički osmjeh, primjesa opasnog. Nije ni primijetila da zuri dok joj gospodična savršena Mihaela nije uputila prijeteči pogled i pojavila joj se u vidokrugu.

"Alex" rekla je ironično, sladunjavim glasom "zatvori usta. Kaplju ti sline za tuđim komadom mesa" pritom je mislila da je on njen.

"Ej, Mihi, nisam znala da je on tvoj. Koliko čujem on ne voli hodati s plastikom, a pošto si ti jeftina kopija Barbie nisi njegov tip" Antonela, njezina vatrena prijateljica portugalskog podrijetla je stajala do Mihaele, s vječno crnom kosom rasutom po ramenima. Do nje je bila Vanesa, patuljak svijetle kose koja joj je bila uredno odrezana do brade i šiškama do obrva. Upravo je sad tuširala Mihaelu  vodom iz bočice.

Mihaela je počela vrištati " Glupačo! Što si učinila!"

"Morala sam se uvjeriti da nisi od onog jeftinog filma kojim se oblažu tablete nego od prave plastike" glas koji je podsječao na dječji je glatko odvratio.

Kad je Aleksandra ponovo pogledala niz hodnik njega više nije bilo, ali znala je da ga neće moći ne opaziti kad joj opet bude u blizini.

Bila je to godina šutnje i skrivenih pogleda dok me u proljeće 2005 nije pozvao na spoj.

Ponovo je kriomice gledala u 3.klupu do prozora umjesto da sluša učiteljicu koja je objašnjavala fiziku. Izgubila se u njegovoj neurednoj smeđoj kosi, mekoj krivulji njegove brade, sofisticiranom obliku njegovih usana...a koliko je samo puta zamišljala da je te iste usne ljube, kako bi bile meke na njezinima dok bi je njegove oči promatrale. No uskoro je shvatila da su te smeđe oči uhvatile njezine zelene  pa je brzo odvratila pogled i pravila se da zadubljeno prati lekciju. U kutu njegovih usana nazirao se osmjeh, a kad je sat završio prišao joj je.

"Nemam valjda nešto na licu?" upitao je smješeći se.

"Ha....Mislim....Ovaj...Ne"odvratila je zbunjeno.

"Zoveš se Aleksandra, zar ne?"

"Da, ali me zovu Alex"

"Dobro,Alex,primjetio sam da me promatraš pod satom" na te se riječi smrznula "pa sam mislio da su mi prijatelji nešto nažvrljali na lice, ne bi im bio prvi put" rekao je uz blagi smiješak.

"Znam kako je to, zaspiš na tri sekunde i probudiš se s licem punim šminke koja nije na odgovarajućem mjestu. Ti si Kristijan pretpostavljam"

"Točno. Hej, jesi li zainteresirana da otiđemo na sladoled danas popodne"

On ju to stvarno pita, stvarno ju pita za izlatak. Nije mogla vjerovati.

"Da" nasmiješila se i spustila pogled " Može oko pet ?

"Super" nasmijo se , namignu i otišao.