Gorka ljubav

Part 28

Prije početka Borisovog godišnjeg odmora donijela sam odluku da makar jednom odem na sestrin grob. I zato sam odabrala jedan kišni dan. Vjerovala sam da će bar taj dan Aleksandar ostati u stanu i da zato neće biti opasnosti za mene.

Vanesa me odvezla svojim automobilom. Nisam željela da Robertu ispadne iz usta kako sam hodala po groblju bez ičijeg znanja. Boris bi me ubio. A i Nađa bi bila ljutita zato što je nisam poslušala.

Nisam kupovala svijeće niti bilo kakvo cvijeće. Mama je bila u pravu kad je rekla da Anji ne treba moje prokleto cvijeće. Niti joj treba išta od mene.

Otkako smo krenuli, pa sve do samog ulaza u groblje pratio me čudan grč u želudcu. Stezao me i jedva sam disala. Ali izdržala sam zbog svoje ustrajnosti da iskoristim priliku koja mi se slijedećeg puta neće tako lako ukazati.

Kiša je pljuštala,pa smo uzele kišobrane. Dok smo hodale između grobova pažljivo smo čitale imena i prezimena na nadgrobnim spomenicima. Nismo točno znale gdje je Anja sahranjena, pa smo morale biti veoma pažljive. I tako smo tražile dobrih desetak minuta.

Kad se njezin grob konačno ukazao pred našim očima moje su nogavice bile već napola mokre. A grč je smjesta popustio. Shvatila sam da me držao iz straha da ću možda ipak naletjeti na Aleksandra. Ali njega zaista nije bilo. Dobro sam to predvidjela.

Prišla sam grobu i pročitala epitaf na nadgrobnoj ploči. U listi imena ožalošćenih moga imena nije bilo. A to je bilo i za očekivati.

Vanesa me stegnula za nadlakticu i tiho prošaptala:

- Jesi li dobro?

Kimnula sam potvrdno.

Jesam, bila sam dobro. Nažalost, ni gledanje u sestrin grob nije probudilo niti jedno jedino sjećanje u mojoj glavi. Probudilo je samo golemu žalost i konačno onaj dugo očekivani osjećaj krivnje. Jedno je kad ti pričaju,a drugo je kad ugledaš to svojih ruku djelo ili nedjelo. Kad se suočiš s onim za što te cijelo vrijeme optužuju.

- Uzela sam joj budućnost. Zašto da ja budem sretna, ako ona ne može biti? - razmišljala sam naglas.

Vanesa je duboko uzdahnula.

- Sanja, tako je moralo biti.

- Koja sam ja jebena gadura...

- Hajde. Pođimo. Dovoljno smo vidjele.

Čvrsto me stisnula za ruku i povukla. Ali ja se nisam pomjerala s mjesta. Nisam se dala maknuti odande.

- Nesreće se događaju svaki dan i uvijek netko bude kriv. Isuse, Sanja, ljudi nastavljaju sa svojim životima. To tako ide. Pa nećeš se sada ubiti.

- Zar ne bi tako bilo najbolje?

Na te se riječi ozbiljno naljutila.

- Znaš što? Previše trabunjaš. Idemo smjesta!

Ovaj put me uspjela pomjeriti i pokrenuti s mjesta. Počela sam pratiti njen žustri hod neprestano okrećući glavu prema grobu. Upala sam u neku lokvu te uprskala svoje i njene hlače. Najradije je željela opsovati, ali se suzdržala. Groblje joj je bilo poput crkve, sveto mjesto i stoga je pazila kako se ponaša.

Nismo dugo bile. Minutu-dvije. Da sam bila sama ja bih ostala duže. Možda bih se čak i upustila u razgovor s Anjom. Pitala bih je sve što me zanima i rekla bih joj kako se osjećam zbog ove amnezije. Ispričala bih se za sve loše što sam joj u životu učinila i za kraj bih joj rekla da je volim, mada je ne znam. Bar bih jednom to rekla jer, čini mi se, ranije nisam nikada.

Presvukle smo se u njenom stanu i popile po jedan vrući čaj. Otkako sam ju poprskala kihnula je već tri puta i samo se pribojavala da će je uhvatiti prehlada.