Intervju

Intervju Mate Markolića za Oslobođenje 02,06,2032e godine.

DRAMATIS PERSONAE:

NESRETNI NOVINAR: Svi drugi novinari su se iznenada razbolili kada su čuli da će se održavati intervju s Markolićem. On se jedini nije snašao. Cijelo vrijeme ima kiseli osmjeh na licu i vidi se da bi najradije ubio Matu Markolića. Kraj njega stoji boca votke iz koje on za vrijeme intervjua često pije. U zadnjim stadijima intervjua je skroz pijan.

MATO MARKOLIĆ: Slavni bosanski pisac. Dobitnik nobelove nagrade za 2030u godinu. Ćelav je , nosi ogromnu jaknu i hlače koje su toliko široke da može još najmanje troje ljudi stati u njih.

Prvih pola sata ovog intervjua ćemo preskočiti jer tu Markolić uglavnom objašnjava kako se sadi krompir. Donosimo vam dio koji slijedi odmah nakon toga :

MATO MARKOLIĆ: ... I tako se sadi kompir!

NESRETNI NOVINAR: Jako zanimljivo gospodine Markoliću ( pije ) . Ali ja vas to uopće nisam pitao. Pitao sam da li možemo pričati o vašoj prvoj knjizi, slavnoj zbirci pjesama „Konglomerat" . Recimo.. Kako ste došli do tog... hmm.. zanimljivog naslova? ( za sebe ) Ta budala je sigurno nasumično otvorila rječnik stranih riječi i izabrala je riječ koja je zvučila najgluplje.

MATO MARKOLIĆ: Pa nasumično sam otvorio rječnik stranih riječi i izabrao sam riječ koja je zvučila najgluplje.

NESRETNI NOVINAR: ( za sebe) Hajde barem je iskren.. ( Obraća se Markoliću ) Genijalno gospodine Markoliću ! ( pije) . Recite nam onda još nešta o nastanku vaših pjesama. Kako samo uspjete smisliti sve te lijepe rime? Ja sam jednom pao u komu jer sam slučajno pročitao dio teksta jedne vaše pjesme. Toliko je bila... lijepa!

MATO MARKOLIĆ: ( ponosno se uspravlja na stolici ) . Da.. moja poezija često tako djeluje na ljude. Jučer se jedan čovjek kojem sam čitao svoje pjesme zbog silne sreće polio benzinom i zapalio se. Što se tiče nastanka mojih pjesama, to je zapravo vrlo jednostavno ali opet genijalno. Samo sam se ja mogao ovako nečega sjetiti. Ako želim napisati jednu novu pjesmu ( a ja to stalno želim) ja uzmem tekst zadnje pjesme koju sam napisao i onda samo nasumično izpremještam riječi u njoj. I tako nastane jedna nova pjesma..

NESRETNI NOVINAR : ( pije)

MATO MARKOLIĆ: ...Naravno nekada opet otvorim rječnik stranih riječi i nađem jednu jako kompliciranu riječ čije značenje ni sam ne razumijem pa i tu riječ ubacim u pjesmu i tako na bijedan način pokušavam otpasti pametan. Primjetili ste sigurno da moje pjesme s vremenom postaju sve duže i duže...

NESRETNI NOVINAR: ( pije) Meni je više sve svejedno... hej...čekaj malo... a kako ste onda napisali vašu prvu pjesmu?

MATO MARKOLIĆ: Priznajem da to ni sam ne znam... Davno je to bilo i tog dana se jako dobro sjećam , ali samog čina pisanja pjesme se ne sjećam.. sjećam se samo jednog sna...

NESRETNI NOVINAR: ( pije)

MATO MARKOLIĆ: U tom snu ja ležim u krevetu. Noć je. Iznenada nešto eksplodira u mojoj sobi. Vidim oko sebe vatru i sve je bilo puno dima. Iz dima izlazi jedan čovjek. Ima posve crvenu kožu, nabildan je i ima rogove na glavi. Smije se i ide prema meni. Sjeda za stol koji se nalazio u mojoj sobi. Odjednom se u njegovoj ruci pojavljuje pero. Smije se kao lud i piše nešto u jednoj mojoj bilježnici. Kada je završio sa time okrenio se i pogledao me je. Posljednje čega se sjećam je njegova ogromna šaka koja leti prema meni. U tom trenutku sam se probudio. Vidio sam da se u mojoj ruci nalazi kemijska olovka, a na krevetu se nalazila bilježnica i u bilježnici tekst moje prve pjesme.